Pratite nas

Zatvori
Lidija By

Studeni je. Zagrabio. Zagabrio. Ohladio. A ja sam i dalje s ljetom u mislima!

Dijete sam topline, vrućine, žege. Volim rubne stvari. Ne pristajem na kompromise. Čak ni kad su godišnja doba u pitanju.

Zato je ljeto moje godišnje doba.

A… é…! Ima i tih slučajeva (frankly, my dear…) kad neke stvari ne odradiš kad si obećao pa onda taj povratak u ljetne mjesece pada kao ponovni odlazak na godišnji.

Zezam se.

Ali dobro zvuči.

Idemo se praviti da je tako.

Collage_Fotor

********

Mjesto radnje: nalipši grad na svitu.

Vrijeme radnje: sredina kolovoza (ciče ljeto).

Akteri radnje: purgeri u Dalmaciji… Malo za promjenu tj. moja ekipica (ovoga puta obiteljska verzija 3.0.).

Svrha radnje: odlazimo na jednodnevni izlet u Split. Ideja je “dokazati” cilom svitu kako taj hrvatski razmaženi, razmetni, prpošni sin ozbiljno puše za vrat Zagrebu… Kada je foodie scena u pitanju. Za sve ostalo ionako znamo da je prvi.

Željni smo ga istražiti kao što je Hajduk željan naslova prvakaJ!

********

Note to myself: nikada ne mješaj poslovno i privatno. Jer dok sam se pentrala po stolcima naše prve destinacije, slastičarne Kod Luke, kako bih pofotkala sladoled što se naveliko otapao (čak i brže nego mi), dečki su se sablažnjavali nad mojim nedoličnim ponašanjem. Nisu se mogli strpit ni tren da ne poloču Colu (a ista je silno potrebna da bi fotka na Instagramu bila savršena… to svi znamo) itd., itd. Nakon što smo netom prije uzaludno šepesali po toj vrućini do popularne slastičarne Tee Mamut Oš Kolač i shvatili da ne radi nedjeljom (??? usred turističke sezone), scene Kod Luke samo su dodatno otkopale ratne sjekire. Pa smo se odlučili uputiti na mjesta zbog kojih smo u stvari i došli… i tamo ih zakopati. Oba s Boka – Bokerije i Bokamorre. Jesti, piti, pomiriti se, družiti se… Po mogućnosti u dubokoj ladovini.

Luka1

BOKeria Kitchen & Wine

Budući je ovo moj blog, nemam neku grižnju savjesti navesti da su Lorena i Luka divan mladi par te da je Luka prijatelj mog sina Filipa, pa smo tako “preko veze” dogovorili susret s njegovom djevojkom i najmlađom članicom obitelji u čijem su vlasništvu oba restorana, Lorenom Bokavšek.

Odahnuli smo stropoštavši se u stolice smještene u dubokoj ladovini terase smještene u bočnoj uličici koja uokviruje Bokeriju. Slaba sam na terace, one me uvijek osvoje (ili odbiju), a ova je onako stješćena među kamenim pročeljima splitskih nebodera, mjesto s kojeg nikad ne bih otišla. Odrađivala bih ovdje siestu 24 sata… Ako me pitate.

Bokeria
Bokeria1

Bokeria Kitchen&Wine prekrasan je splitski restoran koji vodi Lorenina obitelj jer, kako to obično biva, uspješno ugostiteljstvo najčešće je obiteljski projekt. A obitelj Bokavšek zaista radi odličan posao. Uživamo u odličnoj spizi: buratti, gourmet burgeru, domaćim pljukancima s tartufima i pršutom, brancinu s pireom od kaula…

Umjesto balota, bacamo ćakulu, a Lorena je uglavnom na mobitelu, prima rezervacije, riješava tekući posao: “Tako je to kad se baviš ovim poslom. Zajedno smo stvarali ovaj restoran i svi svakodnevno brinemo o njemu. Brat Luka je menadžer. Interijer je djelo moje sestre Ele. Jelovnik osmišljavamo shodno godišnjim dobima i sezonskim namirnicama. No neka hit jela stalno su na meniju i naš su zaštitni znak kao npr. bomboline – hrskave okruglice punjene pršutom i ružmarinom. Roditelji su zaduženi za ‘jutarnju smjenu’ dok nama mlađima više leži popodnevni i večernji đir”.

Bokeria4
Bokeria5
Bokeria3

Halapljivo uživamo (više ekipa, nego ja… nek se zna) u platici s desertima. Vrućina nas ne obeshrabruje jer brzinom munje nestaju ekleri, panacotta s Nutellom i Linoladom, cheesecake s lavandom, mousse od čokolade i naranče.

U tri godine otkako postoje trude se gostima ponuditi ono što slavna barcelonska tržnica, koja ih je nadahnula u odabiru imena – La Boqueria, nudi svojim posjetiteljima: najbolje od Mediterana za nepce i oči. Hrana za dušu i za tijelo u svakom pogledu, kutku, detalju, okusu, ukusu…

Klopa4
Klopa6

********

Uzimamo prijekopotrebnu pauzu kako bismo odradili fjaku (= stanje duha i tijela kad se čoviku ništa ne da radit) i odlazimo ju odguštati na štekat kafića na apotekarski biloj splitskoj rivi prije lagane šetnje prema mlađem “potomku” obitelji Bokavšek –Bokamorri.

BOKamorra

Split je grad koji ima dušu što te čvrstom rukom steže na svakom koraku i ne da ti disat’ ni na tren. Bez obzira hodaš li kaletama grada, gurajući se kroz more turista i pogledom pokušavaš upiti svu bogatu raskoš povijesti, arhitekture, kulture, trenutnog muvinga, novih dućana, restorana, kićenih ponistara s kojih se protežu konopi (u Splitu kažu sušila) na kojima vise svježe oprani lancuni (osjećate li u nosnicama miris omekšivača?)… Ili su zastrti škurama da svitlo ne ulazi…

Ili hodaš splitskom rivom koja svojom novim, pomalo svemirskim, izgledom može poslužiti kao scenografija za neki novi nastavak StarTracka.

Ali to ne čudi. Nikoga ne treba. Jer Split je takav. Svoj. Tvdoglav. Naivan. Ponosan. Drugačiji. Pun dišpeta, rekli bi po domaći.

********

I nakon obilne spize u Bokeriji, odmorni, a ipak lakši za dobar mililitar znoja (i valjda ipak i malo kalorija) što je splitska žega isisala iz nas, potpuno međusobno usklađeni i pomireni (a tko ne bi bio nakon tolike lipote), spremni smo na uživanje u kasnopopodnevnom ledenom koktelu i zalogajčiću ukusne pizze. Lagana nas šetnjica vodi do zapadne obale rive gdje nas čeka Luka (Lorenin momak, ne brat☺), elegantno utegnut u šarmantnu odoru konobara, u prvom dining pizza restoranu – Bokamorri, pizzaurantu i coctail baru.

Collage_Boka

Moja ekipica (umorna jadna) odmah se baca u jedan od separe iza kojeg se šepuri zid prekriven bocama tanqueraja. Ja s fotoaparatom oblijećem po prekrasno uređenom prostoru ne znajući što bih prije snimila. Lijepim se za krušnu peć ručno izrađenu i obloženu napuljskim mozaikom. Divim se glamuroznom šanku prekrivenom zelenim mramorom koji krasi prednji dio restorana, a iza kojeg šarmantni barmeni rade mirakule s kolekcijom od više stotina vrsta alkoholnih pića poredanih u dvije piramide iznad kojih se proteže pitoreskni vitrage.

Bokamorra8
Bokamorra7

Proučavam mala remek-djela talentiranog grafičkog dizjnera Saše Pocrnića, personalizirane postere koji krase zidove Bokamorre i svaki od njih priča neku svoju priču sa zajedničkim nazivnikom – Viva la Dolce Vita. Nisu na prodaju, ako pitate. A većina koji dolaze – pitaju.

Bokamorra5
Bokamorra4
Collage1
Bokamorra3

Dok moji vrijedni “suradnici” tamane fantastičnu “slatku” pizzu Smokvizzu kao da nisu izili ništa cilu vječnost, uspjevam ukrasti koji zalogaj te divote sačinjene od tijesta od rogača, maslinovog ulja, sira stracciatelle, suhih smokava, pistacia i kozjeg sira. Ta lipotica, kao i mnoge druge stanovnice ovog pizzauranta, pomno i duhovito osmišljenih imena – Marghajito, Cheezus, Porco mio – djelo su ruku i uma pizzaiolo majstora Raje.

Bokamorra11
Bokamorra12

I ovdje se za unutrašnje uređenje pobrinula Ela. Sve ono što je zamislila, tata Bokavšek prenio je na papir. Ideja obitelji bila je da stvore nešto posebno, drugačije. I u vizualnom i konceptualnom duhu. Klasične pizzerije u kojima zalogaje zalijevamo pivom ili s Pipi (sjećate se Ane Sasso?) – zamijenili su potpuno suprotnim konceptom… i onda ga razvili do kraja. Vole reći da su stvorili novu generaciju pizzerije… U Dalmaciji, ali i šire. Osim ugode za oči, ugodu za nepce garantiraju vrhunskim namirnicma koje koriste u pripremi pizza, a većina njih dolazi ravno iz Italije na tjednoj bazi.

Ako već nisam uspjela ukrasti koji zalogaj pizze više, trudim se to nadoknaditi (a ne pada mi teško :-)) uživajući u koktelu koji je Marin Karinja spravio za mene. I ne samo za mene, naravno… Ali volim malo maštati☺!

Bokamorra13
Bokamorra14

Gimsome berries mu je ime, a sastojci mu zovu na još: Tanqueray gin, sirup od čaja maline i jagode, St. Germain liker od bazge, rhubarb amaro i sok od aronije.

Marin je mladi, nadareni barista koji svoje vještine razvija po cijeloj Europi, a puno je naučio i od Marijana Maksana, coctail majstora zagrebačkog Dežman bara, koji je i ostatak mlade ekipe Bokamorre uveo u čari spravljanja koktela. A u Bokamorri ih možete probati čak 24 – 12 signature koktela i 12 klasika. Tako je bilo tada, ali naravno uskoro dolazi i zimska kolekcija koktela (šapnuo mi je jedan splitski Galeb). Kao i “nova kolekcija” pizza: Capula Caramelizata, Che Kozica, Mortadelicious, Seljanchizza, Slatkizza… Pa odlučujem definitivno i doživotno preseliti u Split i ostati ovdje zauvijek. A ekipu šaljem za Zagreb. Šta da vam kažem – pari mi da ću se sigurno morat’ vratit’!

Bokamorra9

I riči i slije: Lidija Šeatović za MLZ

Matea By

Dokazano je kako maženje mačke umirujuće djeluje na um, reducira posljedice stresa, a tijelo prolazi kroz fiziološke promjene – u organizmu se snižava nivo kortizola, hormona stresa, a povećava proizvodnja serotonina, poznatijeg kao hormona sreće i jednog od glavnih sastojaka antidepresiva.

CC2

Ako ste pod stresom (a tko nije?:)) ili ste, poput mene, jednostavno mačkoljubac, nemojte propustiti novi – i prvi u Zagrebu – Cat Caffe , kafić u kojem ćete svoj espresso moći popiti u društvu četveronožnih predućih dlakavaca.

Ondje su svoj dom pronašle Flaritza, Frieda, Poussey, Crazy Eyes, Big Boo, Nicky i Taystee – sedam veličanstvenih i sve redom mačjih djevojčica (najmlađoj Flaritzi tek je šest mjeseci dok najstarija Frieda ima šest godina).

Iako je prvotna ideja vlasnika Maje Mudrovčić Garvan i njezina supruga Domagoja bila da mace iz Caffea ondje pronađu svoje nove i trajne vlasnike, postoje zakonske prepreke za tu proceduru (Hello, Hrvatistan!) tako da su mace trajno udomljene od vlasnika, a gosti će u njihovom društvu moći uživati privremeno, u kafiću koji se napokon otvara u Kušlanovoj ulici na broju 6.

CC7

Mace su ondje stigle iz Kutine, iz udruge Faun, a iako kući nećete moći odvesti jednu od njih, uskoro ćete uz cjenik pića na stolu moći vidjeti i katalog s ostalim macama iz udruge koje su spremne za novi dom.

“Na ideju da otvore Cat caffe Maja i Domagoj došli su putujući, a sami su pili kavu na sličnim mjestima u Barceloni, Madridu i nama najbližoj Ljubljani. Od ideje do realizacije prošlo je i više od godinu dana jer je trebalo pronaći adekvatan prostor, organizirati i dovesti mace, adaptirati ih, pribaviti im svu potrebnu hranu i opremu…”, priča nam Marija Brezak, jedna od mačjih ‘čuvalica’ i savjetnica za medije. Sjedimo na terasi (iako se unutra ne smije pušiti zbog logičnih razloga, drago mi je da su vlasnici prilikom odabira prostora mislili i na nas pušače – pišem plus) i pijuckamo Macito, bezalkoholni koktel koji podsjeća na Mojito.

CC8_9

Marija je odjevena u haljinu s uzorkom mačkica, a sve je u prostoru osmišljeno do posljednjeg detalja i podređenom četveronožnim vladaricama prostora.

Neke od njih su raspoložene za maženje – najmalađa Flaritza od jutra pozira svim medijima, pritom prede i ne silazi iz krila, neke opušteno drijemaju u Mao-Mao penjalicama i grebalicama ( ili na custom-made namještaju za ljubimce hrvatskog brenda Pawsomee.

Mi pričamo o ponudi pića te nas veseli spomenuti da Macito dolazi i u alkoholnoj varijanti – Mačkito, a i inače je ponuda pića raznovrsna – od craft piva do mačjeg ledenog čaja (tek moramo probati), raznih kava, čajeva, sokova…

Mace su ondje dobro zbrinute, hrane ih kvalitetnom hranom te svaka ima prilagođenu ishranu (Flaritza je još na baby hrani, Big Boo dobiva dijetu za ugodno popunjene i td.) pa ukoliko im poželite donijeti poslasticu ili hranu (dapače!) one će biti proslijeđene njihovim manje sretnim prijateljima i prijateljicama koji još nisu pronašli zauvijek dom u Udruzi Faun.

Otkad su prije nešto više od mjesec dana objavili prvi post na Facebooku, oko Cat Caffea digao se totalni hype pa i je i prije otvorenja postao must visit place, a gotovo sedam tisuća followera na društvenim mrežama čeka svoje mjesto za jednim od sedam stolova.

Iako im je radno vrijeme od osam ujutro do 23 (još jedan plus), preporučamo vam da svoj stol rezervirate na vrijeme. Da ne bi bilo “nismo znali” i “vi ste krivi što nam je serotonin ispod razine”.

Vidimo se tamo, idući put uz Mačkito! Ja već imam zakazan dejt. Purrr! Meaw!

CC20
CC21

Tekst: Matea Roščić za MLZ

Fotografije: Lidija Šeatović za MLZ

Mateu je odjenula: modna kuća tradate

Lidija By

Na samo cca dva sata vožnje automobilom od Zagreba postoji gradić u koji sam se davno zaljubila. A da to tada nisam niti znala. Bila sam u njemu nebrojeno puta. Kao klinka, sa starcima… Odlazili bismo u Metroe, Segroe i kupovali tone špeceraja nadajući se da će carinici biti “blagi” prema nama. Kasnije su to bile Ikee, Kike, H&M, Zare… Sve ono čega u vrijeme “srednjeg vijeka” u Zagrebu nije bilo.

A onda su se stvari promijenile, postali smo dio Europe i gore nabrojani “razlozi” odlazaka izgubili su smisao budući da su svi ti dućani postali i nama nadohvat ruke.

IMG_3740

Tada Graz nisam doživljavala kao grad koji mi toliko može prirasti srcu. Gradić, koji pomalo nalikuje na moj rodni grad (imamo tu zajedničku austro-ugarsku potku), drugi po veličini u Austriji čija te 900-tinjak godina stara povijest susreće na svakom koraku. Gradić ljubaznih žitelja, biciklista, slatkih trgića, šarmantnih dućančića, zelenih površina, parkova, muzeja, dvorišta, osebujnih arhitektnoskih stilova (gotika, renesansa, barok…). Fascinantan combo malog grada i svjetske metropole.

Jedini grad u svijetu koji je od strane UNESCO-a proglašen Gradom dizajna 2010. Grad festivala, koncerata, opera, kazališta, gastronomije, bogatog noćnog života (koji nažalost nismo imale vremena doživjeti… Not yet!). Grad bogate kulturne i povijesne baštine. Grad šarma, duha i ljepote života na svakom koraku. I tako bih mogla nabrajati u nedogled.

CollageUlice
Collage_Ulice

No o samom gradiću i njegovoj povijesti i aktualnostima više možete saznati na stranici OVDJE!

Dakle, došlo je vrijeme da malo pobjegnemo iz Zagreba. Taman da malo podgrijemo tabane prije ljetnih eskejpova prema (našem) moru, brdima ili dalekim destinacijama, kome se posreći, malo šopingiramo, prođiramo. Idemo u Graz!!!

IMG_3856

POLAZNA TOČKA

Ugodna dvosatna vožnja. Malo kiše na putu i strah da će nas takvo vrijeme dočekati i u Grazu nestalo je u trenu kad smo se moja vjerna pratiteljica, foto-majstorica i moja malenkost parkirale odmah do Kuće Opere (Opera House). Logično, prva nam je zato destinacija bila Opern Cafe, kako bismo se sfriškale i pripremile itinerer. Jedan od landmarka Graza, smješten u ulici Opernring, poslužuje finu Illy kavicu i slatke i slane zalogjačiće. Predivan interijer (nama važno)… Brzo fotkanje (Svijete! Tu smo!), prolaz kroz “plan grada”!

CollageOPERN
IMG_3702
IMG_3698

Orijentacija nam ipak nije bolja strana (ha-ha) pa nam Windows10 aplikacija Karte uveliko pomaže. Odličan “alat” pomoću kojeg uz samo par klikova i Windows Ink olovčice, pametni app izračuna koliko nam treba do tražene destinacije, pokaže nam put u detalje… Dakle, fakat se ne možemo izgubiti.

CollageKarte1

OPIJANJE ARHITEKTUROM

Glavnom gradskom ulicom Herrengasseom prolazimo pored tipičnih austrijskih suvenirnica (nema ih puno) s “divnim” lokalnim outfitom (u kojima se vjerojatno jodla po austrijskim brdima i, naravno, o ukusima se ne raspravlja), zavirujemo u fascinantno dvorište Landhausamasterpiecea talijanske renesanse koje je, kaže vodič, odlična destinacija za partijje, festivale i ostalo. Navraćamo i u turistički ured Graza smješten u predivnom zdanju zgrade Landhaus.

IMG_3765
IMG_3799

Glavni trg Hauptplatz i Rathaus (town hall) srce su i duša javnog (i privatnog) života žitelja Graza. Škljoc-škljoc… Nemamo puno vremena, ni mjesta jer tramvaji “jure“, dnevni ritam života nema razumijevanja za dvije pomalo ćaknute turistkinje koje s fotoaparatima i mobitelima stoje na tračnicama po kojima voze simpatični tramvaji Graza. I kako to žene odmah moraju, odlazimo prvo u shopping meku svih modno osviještenih Zagrepčanki…

IMG_4316

SHOPPING

Kao što smo nekad opsjedali H&M, Zaru i slično jer ih u Zagrebu nije bilo, sada je naš predmet želje – COS.

COS je lanac dućana, upscale modni brend poznate nam švedske kuće H&M za žene i muškarce koji me svojim jednostavnim kreacijama, kvalitetom materijala, laaaagano pomaknutim dizajnom (onaj, samo jedan mali detalj), neodoljivim asesoarom (nakitom i torbama) osvojio na prvu. Lansiran je prije deset godina, dućani se nalaze diljem svijeta, a nama najbliži je u – Grazu. Koja sreća!!! Kad uđem unutra, raspametim se… Tako da, eto, bolje da ga nema u Zagrebu. Naravno da su narudžbe frendica iz Zagreba bile poveće pa smo odlučile shopping obaviti u povratku kako tone vrećica ne bismo vukle svuda sa sobom.

IMG_3774
IMG_3785
IMG_3794
IMG_3789
IMG_3779

U SRCU GRADIĆA

Graz je (kao) mali grad, a opet toliko toga ima za vidjeti. Da poludiš! Odlučile smo odšetati ulicom Stempfergasse (samo se zaustavivši na tren pred izlozima dućana V.O.G.U.E. iz kojeg se šepure svjetski dizajnerski brendovi poput Chloea, Givenchyja, Celine i slično te meni osobito dragog Talijana Tod’s-a) prema Glockenspielplatzu. Željela sam uz put Mariji pokazati dva, meni osobito draga mjestaša:

Zalogajnicu Delikatessen Frankowitsch

IMG_3809

Frankowitsch je preslatka (self-service) zalogajnica i prodavaonica u kojoj možete brunchnuti neki fini sendvič (s različitim dodatcima), popiti kavicu, kupiti neku delikatesnu sitnicu svih vrsta (sireve, vina, začine, slastice…). Ono što mi je tu super je muving unutar prostora i terasica vani koja vrvi domaćima i turistima koji ležerno ćakulaju uz čašu vina.

A jedna mi je ptičica kasnije šapnula da su kolači naprosto boženstveni. Na žalost, to tada nismo znale… možda i bolje :-) !

IMG_3823

… i mali dizajnerski dućan MuR ↓

CollageMuR

MuR je relativno mali dizajnerski dućan također smješten u samom srcu grada. U njemu možete naći radove skoro dvjestotinjak poznatih dizjanera kao i mnogih mladih, još nepoznatih umjetnika. Namještaj, staklo, rasvjetna tijela, lusteri, stolići, papirnata konfekcija, razni asesoari za kuću, fensi predmeti, sitnice… Izgleda poput muzeja dizajna na stotinjak (ako) kvadrata iz kojeg nikad ne želite izaći.

IMG_3830
IMG_3829
IMG_3831
IMG_3835

VRIJEME ZA OKREPU

… ne još onu pravu. Nakon Opern Cafea (s početka priče) navratile smo u jedan od najpoznatijih lanaca pekarnica u Grazu Auer (u jednu od najstarijih, onu “rozu” odmah kod Kaiser-Josef Platz Opere) i počastile se briošima i kroasanima pa još nismo bile toliko gladne. No trebala nam je okrepica u tekućem obliku pa smo potegnule do jednog od poznatih kafića/bara/restorana Caffe Mitte na Freiheitsplatzu. Name, moja draga prijateljica (s Instagrama) Andrea koja živi i studira u Grazu rekla mi je kako (mladi) u Grazu njeguju kulturu zajedničkog objedovanja vani pa je Mitte jedno takvo mjesto. To su još i: Kunsthauscaffe, Parks, Sorger, Tribeka… Nismo ih nažalost sve stigli obići. Ali hoćemo, hoćemo… Počastile smo se s dva fina, rashlađena Hugo koktelčića što nam je dalo snage za daljnje uživanje u Grazu.

IMG_3877
IMG_3879
IMG_3881

AH... TE PEKARICE!

Na putu prema Schlossbergu, koji smo obavezno odlučile posjetiti, navratile smo u jednu od najstarijih pekarnica u Grazu. Ok, ok! Čvrsto smo odlučile ne podleći mirisu svježe pečenog peciva i kruha, no željele smo pofotkati impresivnu drvenu fasadu pekarnice Edegger u Hofgasseu koja odskače od arhitekture susjednih zgrada i zaviriti unutra da (ipak i barem) pomirišemo te fine kolačiće, peciva, briošiće… No tko će odoljeti ljubaznoj vlasnici koja nas je nagovorila da isprobamo kolačiće taman pečene. I to tri vrste.

Probale, kupile i odlučile da bi bilo najpametnije na brdo se popeti pješke, i to nekoliko puta. I brzo odustale od te ideje.

IMG_3899
IMG_3907
IMG_3917
IMG_3913

IDEMO NA VRH

Do glavnog vidikovca Graza, Schlossberg hilla može se naime na tri načina. Na noge! Odbačeno u startu (ljenčineee!). No varijanta liftom (do kojeg se dođe kroz fascinantan tunel) gore, a povratak žičarom… učinila nam se kao odlična kombinacija. Povratna karta prilično je povoljna. Nekoliko eura. Odlučeno – učinjeno.

Collage_Tunel

Dolazimo na “vrh” i pogled na šarmantne krovove Graza ostavlja nas bez daha. Ali naravno primjećujemo “instagramerski” grm ruža i prije svega (što smo morale odraditi) naše narcisoidne duše “prisiljavaju” nas da cca sat vremena potrošimo fotkajući se u svim mogućim pozama kod spomenutog grma.

IMG_4001

Schlossberg hill ne samo da je divan vidikovac, smješten u prekrasnom parku, nego i romatnično mjesto za sve zaljubljene. Tu je i Uhrturm (Toranj s velikim satom) sam po sebi fascinantna zanimljivost. Naime, mala i velika kazaljka zamijenjene su što zbunjuje posjetitelje (i nas je) pa gledamo u svoje satove ne znajući zapravo koliko je sati. I zaključujemo: baš nas briga, ha-ha! Postoji angedota da je Napoleon u svojim osvajanjima imao nakanu raznijeti (satni) toranj, no ljudi iz Graza nisu mu to dopustili “otkupivši” ga nazad. Divni su vizionari (bili) ti Gračani.

IMG_4097
IMG_3992

Umorne, ali zadovoljne častimo se ručkom u restoranu Aiola s kojeg je puca divan pogled na Graz. Uživamo u tjestenini i rižotu, ledenoj kavi, vinu, pogledu…

Teško nam je odvojiti se od toga divnog mjesta no vožnja žičarom natrag do grada nestrpljivo je čekla samo na nas :-) !

IMG_4116
IMG_4229
IMG_4108

Znate već da je zahvaljujući našim dragim partnerima Microsoft Hrvatska i Lenovo Hrvatska laptop, tablet… ma jedno malo svemoguće čudo s nama, u našim avanturama. Pa dok jedemo, ipak moramo looknuti u mailove, pogledati što se događa na Instagramu i Fejsu… Bez obzira gdje smo, virtualni život ne smije patiti!

IMG_4199

ZATVARAMO KRUG

IMG_4257

Vraćamo se na mjesto s kojeg smo i krenule. Odlično se poklopilo jer, na putu prema parkingu (koji u Grazu baš i nije jeftina priča), ne želimo propustiti “još jedan mali shopping” u još jednom fascinantnom zdanju – Kastner&Öhler-u, predivnoj modnoj meki prepunoj (preko 500) poznatih modnih i kozmetičkih brendova koje možete razgledavati (ako već ne i kupovati) na šest katova. U njemu sam si ja ubola Izipizi dioptrijske očalice, a muški mi je Tom Ford Oud Wood parfem ostao pusta želja s obzirom na njegovu cijenu.

IMG_4278
IMG_4276
IMG_4281
IMG_4290

Još jedan posjet COS-u (da održimo obećanje sebi i prijateljicama), Aueru (da kupimo najmilijima peciva i kolačiće) i đir je bio gotov. Na našu veliku žalost jer smo još toliko toga željele, a nismo (ovoga puta) uspjele.

Npr. baciti još jedan fascinantan pogled na Graz s Burgruine Gostinga, posjetiti Street Art u naselju Gries, Schloss Eggenberg i njegov par, popiti kavu u Purbergu na Hilmteichu, složiti si same neku finu klopu u jednom od Bausatzlokaleu koji je posebnost u Grazu (jedan je i na Jakominiplatzu). Dobiješ bazu, a ostale sastojke biraš sam i sve je vrlo povoljno. I još puno, puno toga…

IMG_4301

Sad nam još preostaje pronaći najlakši i najbrži put prema Zagrebu (hvala Windows10 Karte :-)), kada dođemo doma urediti milijardu predivnih fotki (veselim se Windows10 OneNote aplikaciji) … i što reći?

Editing
editing3

G R A Z!!! Vidimo se ponovno, uskoro :-)

 

Tekst: Lidija Šeatović za MLZ

Fotografije: Marija Laća za MLZ

Zahvaljujemo partnerima Microsoft Hrvatska i Lenovo Hrvatska na pomoći u realizaciji ove reportaže.

Lidija By

Ovo nije klasična priča o jednom od mnogobrojnih restorana u Zagrebu. Nije ni recenzija njegovog menija. Niti promocija. Bilo bi zaista nedolično da se, uz, smatraju neki priznataimena zg-gastro scene, moja malenkost upusti u takvo što. Pri tom se ipak moram malo pohvaliti. Često jedem na “finim” mjestima (kako bismo mi Zagrepčanci to rekli) pa mi nepca prolaze šegrtovanje. Navikavaju se lagano na ono što je dobro, a što baš i nije. Od čega naprosto izgubim razum svih osjetila ili krenem (to “fino” i dobro izreklamirano mjesto) zaobilaziti u velikom luku. Dakle, postoje znalci, stručnjaci, ljudi “od zanata” koji mogu stručno izraziti svoje mišljenje i dati pravu ocjenu… No pomalo, doći ćemo i do toga.

IMG_9045

Vratimo se mi priči. Ovo je dakle priča o ljubavi prema tom divnom životnom afrodizijaku (hrani), o ljubavi (u) spravljanja iste, o filingu koji on izaziva (ne samo) mojim osjetilima. O dvoje ljudi koji već dvadesetak godina usješno vode zagrebački restoran u srcu Zagreba. I koji su u taj posao zaljubljeni od momenta kada su krenuli u njega. O ljubavi koja još uvijek traje i samo je jača i postojanija. Ne o poslu, nego o pozivu.

IMG_9180

Ovo je priča o jednom popodnevu čistog gušta kada smo moja fotografkinja Marija i ja posjetile restoran Boban, dogovorivši intervju par dana ranije s direktoricom restorana Ivom Jurković. Posjetili bismo mi ga i prije, no, kako to u životu biva, (jer netko to od gore vidi sve…) povukao nas je taj naš dobročinitelj za rukav i rekao: “Djevojke, evo prilike! Što ste čekale? Preduhitrili su vas inspektori Michelina koji su restoran Boban uvrstili u svoj vodič preporuke restorana u Hrvatskoj.”

Okej! Oprostit ćemo im :-) !

IMG_9105

Kad malo bolje porazmislim, ne znam otkud da krenem s pričom. Od hrane koju nam je osoblje restorana pripremilo i koja je čekala pravi moment da bude servirana. Od razgovora u koji smo odmah uplovile, neobavezno, onako ženski. Od ugodne atmosfere i/li mog pogleda koji se nije mogao odvojiti od svakog, pažljivo biranog detalja na stolu i oko njega, na terasi… Težaaaak posao :-) !

IMG_9052
IMG_9008

P R E D J E L O

Veliki okrugli tanjur prvi se našao na stolu pred nama. Kompozicija predjela – posebno spravljena samo za nas kako bismo mogli probati dio iz bogate ponude restorana Boban, a koja se uvijek može naručiti u različitim varijantama (ili zasebno), u  dogovoru s osobljem restorana.  S koje su nas mamile: različite vrste bruschetta na domaćoj ciabatti, pršut San Daniele, salama Felino, dimljena guščja prsa, lardo – kremasta bijela panceta, kravlji sir s tartufima, ovčji sir (Pecorino), Parmigiana – vegeterijansko jelo, talijanski klasik; može biti toplo predjelo ili glavno jelo…

IMG_9111
IMG_9129

Dok sam se ja “utapala” u talijanskom kremastom siru, buratti, najnježnijeg mogućeg okusa koji sam ikada probala s domaćim džemom od rajčica koji sami spravljaju, Iva nam priča:

“Veliki napor ulažemo u izbor kvalitetnih namirnica. Voće, povrće, svježe meso nabavljamo od lokalnih proizvođača, OPG-ova i svakodnevno na placu. Imamo dvije žene u kuhinji zaposlene samo da rade domaće tijesto. Ponosni smo na činjenicu da sami proizvodimo sve što možemo: pečemo tri vrste kruha, od njih radimo domaće bruschette i crostina.

Cvijeće koje koristimo kao dekoraciju u jelima (a jestivo je☺), nabavljamo od jednog simpatičnog para iz Utrina koji ga uzgajaju u svom stanu u neboderu. Budući je naša kuhinja mediteranska s naglaskom na talijansku, autentične talijanske proizvode, vrhunske kvalitete nabavljamo u Italiji u koju odlazimo jednom tjedno. Prije svega burattu, koja mora biti savršeno svježa, dozrela mesa koja moraju proći posebne procese obrade i slično.”

GLAVNO JELO

Jesam li vam rekla da je Iva prilično samozatajna osoba? Trebalo mi je podosta vremena da je uopće uvjerim da bi se, prilikom našeg razgovora, trebala i fotografirati. „Ajde, može… malo, ali decentno“,  jedva je pristala. Logičan odgovor jer je i Iva, predivna žena, upravo takva. Decentna, opuštena, elegantna, elokventna, profesionalna… Majka  sina jedinca, studenta prava. Supruga, s kojim Boban vodi još od davne ’97, a mlađeg brata, restoran “Ill Secondo” sedam godina. Osoba u koju se zaljubite taj čas.

“Nemoj me molim te pitati koji mi je draži”, smije se. “Prijepodne sam u Bobanu, a popodne u Secondu. “Nekim ljudima ponedjeljak je stres, meni je velika radost jer jedva čekam ići raditi ono što volim.”

IMG_9097

Pred nama se reda izbor iz glavnog menija: risotto s jadranskim kozicama, desertnim vinom, mladim špinatom i aromom lavande, ručno rađeni domaći ravioli s mladim krumpirom u laganom umaku od divljih šparoga i smeđim šampinjonima, confit od patke s okruglicama od kruha aromatiziranim špekom, baby pilić iz ekološkog uzgoja (koji ne prelazi cc 500-600 grama) mariniran i pečen s pečenim mrkvicama, pečenim mladim lukom, krumpirom, rikulom u domaćem umaku Aioli, “popularna” Rustica – komadići bifteka sa pečenim krumpirom, rukolom, crvenim radićem i cherry rajčicama…)

IMG_9216
IMG_9162
IMG_9191
IMG_9202
IMG_9211

I dok se čulo mmmmm, aaaaah (s naše strane), Iva naglašava da ničega od ovoga ne bi bilo bez njezinih vjernih, dugogodišnjih, talentiranih suradnika:

”Branko Kusavac naš je, rekli bismo, kuhar nad kuharima. S nama je stalno i već prilično dugo Damir Anić, talentirani mladi chef. Naš uspjeh prije svega dugujemo ljudima koji su s nama ovjde, praktički 24 sata. Adriana, moja prva suradnica, osoba je koja koordinira kuhinju i salu, obavlja korespodenciju na svim poljima (s gostima, klijentima, dobavljačima…)”.

Dok pijuckamo malvasiju dubrovačku bijelu iz vinarije Crvik, ne zaboravlja spomenuti da je muž Damir taj koji je “odgovoran” za bogatu vinsku kartu… Između ostaloga, naravno!

“Ponosni smo na činjenicu da posebno promoviramo mlade vinare, osobito hrvatske. Često imamo promociju nekog našeg domaćeg vinara, kad ta vina prodajemo po posebnim, prilagođenim cijenama tako da pružamo šansu i gostima da uživaju i isprobavaju ih, ali i našim vinarima da se probiju svojim asortimanom”, dodaje Damir.

IMG_9051

DESERT ZA KRAJ

“Naši vjerni, stalni gosti, ali i jako puno turista koji posjećuju Zagreb tijekom cijele godine dokaz su da je naš trud sve ove silne godine prepoznat i cijenjen. To nam je najveća nagrada. To je ono zbog čega ovo radimo, što nas svaki dan pokreće i daje nam elan da iz dana u dan postajemo samo bolji.”

Okej, okej… ali, heeej, guys! NE samo to! Ne mogu odoljeti, onako tipčno ženski da mi ispriča… što se to dogodilo s Michelinom. Kako su ušli u preporuku francuskog vodiča za restorane, jednog od najprestižnijih u svijetu, čije preporuke uvažavaju i gosti i struka. Jer se radi o vrlo strogim kriterijima koje rastorani moraju zadovoljavati. “Što se dogodilo? ”, pitam nestrpljivo. I potaknuta food filmovima (čiji sam veliki obožavatelj) nastavljam: “Pričaj!!! Došli su. Odložili su vilicu na pod? U paru. Muško i žensko. Naručili glavni meni i a la carte? Vi ste se u kuhinji preznojili, nastala je panika, ha-ha!”

IMG_9283

Dok se pred nama pojavljuje niz deserata, sve favorit do favorita s Bobanove liste – Merinque torta (torta bez brašna, od kore bjelanjaka s komadićima pistacija, pinjola, oraha i malih kockica čokolade s tučenim vrhnjem), čokoladni fondant sa sladoledom od vanilije, Torta od sira bez brašna i na kraju Merinque – ljetni (sezonski) složenac sa svježim jagodima, kremom na bazi jogurta, mascarponea i mljevene merinque… Iva se smije:

“Ha-ha! Ma kakvi. Mi uopće nismo znali da su oni tu. Nismo znali ni da su odlučili uopće ‘uzeti’ Hrvatsku u razmatranje. Nismo imali pojma. Pa nama dnevno u restoran uđe od 300 do 500 ljudi. Tko bi to pratio? Suprug i ja bili smo u kinu kad smo od djevojke našeg sina Nine dobili SMS da smo uvršteni u preporuku, jer je ona to vidjela na internetu. Suprug i ja smo pomislili da se šali s nama, dok nam nisu počele pljuštati čestitke sa svih strana.

IMG_9223
IMG_9255

Kasnije smo shvatili da su bili prije nekoliko mjeseci po fotografijama i jelu koje su objavili, a na kojima se vidi da smo tada jela koja su probali posluživali na daskicama koje smo ubrzo nakon toga zamijenili.

Jeli su Bruschettu s rajčicom, basilicom i maslinovim uljem (naše najjednostavnije predjelo), rezance s teletinom, vinom i kaduljom i naš domaći tiramisu rađen od domaćih piškota. Dakle, sve što smo sami “proizveli”, što je pretpostavljamo bio glavni adut što su nas uvrstili u svoj respektabilni vodič.

Ne mogu reći da nam to zaista puno ne znači. Naravno da znači. Jer i sami, kad putujemo po svijetu, u izboru restorana vodimo se njihovim vodičom. No prije svega to priznanje smo shvatili kao dokaz da svoj posao radimo dobro, da su najbolji prepoznali našu kvalitetu. I sve nas je to oduševilo i dalo još veći podstrek da i dalje nastavimo istim putem”, skromo dodaje na kraju Iva.

IMG_9265

Zaustavljam diktafon, ali ćakula i dalje teče jer imamo toliko raznih tema. Off the record: Pričamo i o domaćoj ponudi naših restorana (Iva hvali mnoge restorane koji se nikada ne nađu na stranicama naših gastro vodiča, a hrana im  je božanstvena), o tome kako sve stigne i o tome što ona najviše voli jesti… i kako, do vraga, može uz sav taj posao ostati tako vitka i elegantna (moja opaska :-))!

“Znaš što ti ja najviše volim kad dođem kući? Prvo uzet malo kruha i utoćat ga u domaće maslinovo ulje. Ostalo mi je to još iz djetinjstva u Imotskom… nema boljeg, zar ne?” smije se.

A moja Marija (rođena Šibenčanka) i ja kimamo glavom. “Ne, nema boljeg, Iva!!!”

Napomena:

Osim restorana Boban, u preporuku su ušla još 33 hrvatska restorana. I to po 12 istarskih i zagrebačkih te deset dubrovačkih. Tako su na listi ugostiteljskih objekata s Michelinovom preporukom dubrovački restorani Nautika, Vapor, 360, Stara Loza, Pantarul, Proto, Azur, Dubrovnik, Kopun i Bistro Tavulin, u Zagrebu Apetit City, Gallo, Le Bistro Esplanade, Zinfandel’s, Takenoko, Mano, Dubravkin put, Boban, Fajn, Mundoaka, Bistro Apetit i Agava, te u Istri Pergola, San Rocco, Marina, Damir&Ornella, Sv. Nikola, Wine Vault – Monte Mulini, Batelina, Zigante, Alla Beccacola, Konoba Morgan, Konoba Čok i Meneghetti. U društvo oko dvije tisuće elitnih restorana diljem svijeta, tzv. zlatnu selekciju, s jednom Michelinovom zvjezdicom prvi je ušao rovinjski restoran Monte.

Tekst: Lidija Šeatović

Fotografije: Marija Laća

Zahvaljujemo obitelji Jurković i osoblju restorana Boban na predivnom druženju i razgovoru

My Little Zagreb By

Zapečene palačinke, drobljenac, pita, štrudla, savijača, prisnac, bučnica, štrukle… mogao bih tako u nedogled nabrajati slatka i slana jela u kojima se sir pojavljuje kao glavna i/ili sporedna zvijezda. No torta od sira (popularni cheesecake) taj je mliječni proizvod u velikom stilu vratila i postavila na tron željenog deserta u većini hrvatskih (i šire ♥) kuhinja.

***********

Američki cheescake, (odnosno torta od sira tj. čizkejk po domaći), postao je globalno popularni “pojam” tako da, upišete li u Googleovu tražilicu te dvije magične riječi, izlista vam se u trenu bezbroj recepata. Pogađate! S pridjevom – najbolji. Svjetska pomama za tom delicijom nije zaobišla ni naše povodljivo podneblje pa ga skoro svaka naša (ne samo samouka slastičarka nego i) slastičarnica, na svojoj desert listi, zdušno nudi. Nađe se tu tako podloga od biskvita ili keksa, nekih čudotvorno krupnozrnatih, ili Petit-Beurrea. Ili pak onih izvedenica robnih marki koje počinju s plus… No je li to baš plus, osim za naše džepove? Dodaju mu se čokolada, mak, komadi voća… Natječu se naši slastičari tko će biti maštovitiji i ponuditi nešto drugačije, novo, ukusnije. Prelijeva se on pred vama čokoladnim i voćnim preljevima, ovisi o sezoni – od jagoda, višanja, šumskog voća…

Mene pak, sve više i više, žalosti činjenica da se proporcionalno povećanju kvantitete te (najčešće) divne torte, smanjuje njezina kvaliteta i da rijetko mogu pojesti stvarno dobar komad čizkejka. I ne spašava tu priču ni tko zna koja po redu izvedenica iste, u nadi da će mi to slatko mazanje očiju odvratiti pozornost, otupiti nepce… Sve pod izlikom da netko misli i brine o tome kako bi mi (nam) se to više svidjelo.

No… Možda sam u krivu! Nitko nije savršen, pa ni ja :-) ! I treba s vremena na vrijeme ponoviti gradivo, osvježiti pamćenje, istražiti je li se što novo dogodilo, unaprijedilo, naučilo…

IMG_9913

I tako nas evo u potrazi za najboljim čizkejkom u gradu. Lidija, naša foto-majstorica Marija, moja malenkost i još jedan mali, novi pratitelj koji će se pokazati kao odličan asistent (kako smo mogli do sada bez njega, pitamo se :-) ? Naime, Microsoft Hrvatska i Lenovo Hrvatska, partneri u ovoj našoj avanturici ustupili su nam na korištenje novi Lenovo Miix 720 koji nas je svojim moćima i izgledom osvojio na prvu. A kako i ne bi kad je dva (…ma sve) u jednom: snažno prijenosno računalo koje se u trenu jednostavnim (klik-klikom) odvaja od tipkovnice i postaje tablet. Baterija traje cijeli dan (važan info u našem slučaju!), lagan je kao perce… i ne zauzima puno mjesta u ruksaku u koji ga ubacujem! I krećemo…

TAMO GDJE JE SVE POČELO

Torte3

Tog sparnog lipanjskog dana prva nam je destinacija – TORTE i to. Slastičarnica koja se već proširila u lanac istih (čak i s licencom u BiH), a u kojoj je cheesecake u Hrvata zapravo započeo svoju lokalnu slavu. Dugo je godina on bio hvaljen kao najbolji, a njegovog su se recepta, kao dugočuvanu tajnu, pokušavale domoći sve kućanice diljem Zagreba koje su iole držale do sebe i željele zadviti slatkoggladna ustašca svojih ukućana. Sve se to događalo prije više od desetak godina, u vrijeme kada se ta divotica nije mogla kušati na svakom koraku u gradu i koja se, za “to go” varijantu, morala naručivati danima prije.

I možda se toj njihovoj uspješnici, upravo zato i sada, godinama nakon, odaje tolika počast. Naravno da ekipa iz TORTE i to nije sjedila skrštenih ruku pa se od tada poigrala i s voćem i s čokoladom u dosta uspješnim varijantama. No na pitanje opravdava li original legendu o kojoj se priča… Hm! Maybe, premda uvijek postoji ono zločest, dosadno “ali”

Torte
Torte4

Sva tri sloja lijepo su vidljiva, torta je kremaste teksture bez grudica, ali meni tu nedostaje malo odvažnosti! Čini mi se kao da je prije keks podloga bila hrskavija, a cheesecake aromatiziraniji. Možda je podlogu okrznuo i gospodin (taj dan) izuzetno visoki Celzij, a nepce zbunila bijela kava. Ostat će nepoznanica. I meni samom.

Ipak – TORTE i to i dalje je destinacija koju ne smijete zaobići kada su u pitanju fine slastice.

Torte1
Torte2

JE LI BAŠ TAKO CUKRENO?

Još jedan sirni klasik, gotovo istog vizualnog identiteta, nudi i Cukeraj. Također slastka koja je svoj put započela na Jarunskoj tržnici, a sada se već proširila na dvije destinacije u gradu. Posjetili smo onu u Petrinjskoj. Divan prostor, romantično uređen, s velikom vitrinom iz koje nas primamljivo izazivaju torte i kolačići. Pogled lijevo, pogled desno i opa – tu je! Naručujemo jedan komad i kave, a ljubazni konobar vodi nas na gornji kat, uređen u ozračju dnevnog boravka vašeg doma. Doduše, iako je i dalje sve sparniji lipanjski dan (sada već i osvjedočeno podne), klima nije uključena. Pitamo se je li to zato što nema ljudi ili… no OK! Mi smo na zadatku, pa malo znoja više-manje nikog nije ubilo. Neuključena klima pomogla nam je da, u nedstatku gostiju, možemo bez ometanja razmještati namještaj, prilagođavati scene uz bolje svjetlo… Malo se znojimo, ali sve to ide uz opis našeg teškog posla ♣!

cukeraj2
Cukeraj1
Cukeraj3

Torta izgledom prilično podsjeća na stariju sestru iz TORTE i to. Vrlo su slične teksture, ali mali šok uslijedio je prilikom kušanja. Cheesecake by Cukeraj lagano je slankast i moram priznati da me to prilično iznenadilo budući da znam, iz iskustva degustiranja iste kod njih više puta, da taj okus nije (bio) pravilo.

cukeraj9

S POMAKOM

Klasika je must no nije loše, s vremena na vrijeme, odmaknuti se malo od ustaljenog klišeja, eksperimentirati i pomaknuti granice čula. Zar ne? Zato smo krenuli (ne lažemo si, ni vama i ni sebi… jer smo znali što nas čeka) kod Mije u Vlašku. Tko već nije meet Miju, ne zna što su dobri kolači u Zagrebu. Ako vam to ipak do sada još nije uspjelo, a morate imati jako dobru izliku ako ste lokalac, dozvolite da vas upoznamo s Mijom – mladom i urbanom vlasnicom lijepo i decentno, u francuskom stilu uređene slastičarnice. Volimo taj francuski štih, quilty as charge.

MeetM
MeetMia1
MM1

Mijin cheesecake, dakle, nije klasičan. Riječ je o pistachio cheesecake torti koja “priča nekoliko jezika”, a Mia se šali i kaže da to potvrđuju i turisti. U ovoj torti se ne štedi na pistacijama no to ne smeta da je istovremeno lagana, kremasta i izuzetno ukusna. Okusno joj kontriraju maline za koje smo Lidija i ja odradili mini rat vilicama koga će dopasti više. (Stoga Mia znaš što ti je činiti. *mini hint: stavi još pokoju :-))

MeetMi
MMia

MJESTAŠCE NA KRAJU GRADA

Već je kasno popodne. Malo smo već umorni (tko nam je kriv kad želimo sve odraditi u jednom danu). Napušta nas Marija, ali s nama ostaje naš mali šegrt koji se pokazuje kao velika pomoć… i dobar učenik.

Ne može on naravno zamijeniti našu Mare, nije doduše još razvio okusne sposobnosti, ali… Zaslužuje sve pohvale. Dobrodušno odrađuje ulogu “fotografa”, pomaže nam da sve naše zabilješke ne moramo piskarati po papirićima, nego koristeći novi feature Windowsa10 – Windows Ink, a pomoću olovke koja dolazi uz sam laptop možemo direktno po zaslonu črčkati, pisati zabilješke, lijepiti stickere i još, puno, puno toga. Dok uskačemo u automobil i odlazimo prema kvartovskoj pričici na popularnoj zagrebačkoj Trešnjevci, slažemo se da je odlično odradio svoj posao.

Belluci
Belluci2

Bellucci (punim imenom Bellucci Coffee&Wine Bar) je bar koji, uz ponudu vina i alkohola, nudi i platice s mesom, sirom i ribom. U ponudi je i jedan, naoko (što nas je privuklo da ga i posjetimo i probamo) jako zanimljiv cheesecake – u teglici. Interijer je zamišljen baš za nas Instagram lunitikse. Puno je truda uloženo u detalje. Stolovi su izrađeni baš za taj prostor, pazilo se na svaki, i najsitniji detalj. Stolice su naručene iz Indije (baš kao i moje) i tu mi se događa potpuni klik s ovim prostorom i njegovom dizajnericom (povezuje nas muka po dostavi paketa iz Indije… Svatko tko ih je naručivao, znat će o čemu govorim). Naručujemo osvježavajuće koktele. Dosta nam je kava, a i doba je dana kada (si) možemo nazdraviti nakon uspješnog preživljavanja toliko slatkog overloada!

Ubrzo nam stiže i teglica cheesecakea simpatičnog izgleda čija unutrašnjost obećava.

Belluci5

I dok se Lidija rashlađuje na vanjskoj terasi, ja se primam preuređenja lokala (to mi je hobi gdje god da dođem, mogli ste već primjetiti) kako bi photoshooting bio savršen. Konobar nas upozorava da to i nije baš pravi cheesecake. Kušamo ga i – da. Dolazimo, na našu malu žalost do istog zaključka.

Ali kraj je dana i puno se jelo i kafenisalo, nepca su nam već jakooo umorna. Ostavljamo teglicu sa sadržajem dopola pojedenim po strani i gin-tonici nam postaju bitna, prijekopotrebna, opuštajuća igračka. Slažemo dojmove, guštamo na povjetarcu na lijepo uređenoj terasici, naručujemo platice s narescima i sirom. I dalje se pentramo po stolicama, fotkamo… Jer mi nikad ne mirujemo (čak ni kad se odmaramo).

Belluci6

Tekst napisao: Mile Butorac (instagram: @hungry_mile)

Uredila i pripremila: Lidija Šeatović

Fotografije: Marija Laća i Lidija Šeatović

U suradnji s: Microsoft Hrvatska i Lenovo Hrvatska

ISPRAVKA INFORMACIJE IZ GORNJEG TEKSTA:

U prvobitnoj varijanti teksta naveli smo da je cheesecake koji smo iskušali u Bellucci Coffee&Wine Baru proizvod zagrebačke slastičarnice Amélie, što je netočna informacija. Naknadno se nas izvijestili iz iste slastičarnice da to nije njihov cheesecake te da mole da ispravimo netočnu informaciju, što smo i učinili. U navedenom baru prodaju se tri vrste torti proizvedene u slastičarnici Amélie, no navedni cheesecake u teglici nije proizveden od strane Amélie slastica za navedni bar. Radi se o cheescakeu u teglici nekog drugog proizvođača.

 

Lidija By

Oni momenti kada sunce napokon pokaže da se proljeće više ne šali, a ljeto je iza ugla. Oni trenutci kada vas tabani zasvrbe, a travel bug poludi tako da naprosto moooorate nekamo otputovati. Barem na kratko, na dan dva. Da napunite baterije, obnovite garderobu, nahranite dušu, probudite sijećanja na neka stara vremena, napravite zalihu za neka nova.

I nema tih redova na granici ni loše prognoze koji će vas uvjeriti da ostanete u gradu i avanturistički duh smirite izletom na Sljeme ili prvosvibanjskim grahom u Maksimiru.

Destinacija? Koji su ono kriteriji? Shopping (nužno), hrana za dušu i tijelo (obavezno)… slatki život, la dolce vita, stil, fina klopica, najfinija kavica, blizu… I, I, I… lampice se pale? Ideja???

Trieste on my mind

… i ležerna avanturica u društvu prijateljice može početi. Roadtrip da prste poližete.

Treiste11
a1

Nije da nismo imale štreberski razrađen plan kojeg smo se i držale no neka se mjesta nametnu sama od sebe jer Trst je grad koji ne možeš tako lako isplanirati, ukalupiti. Daleko smo MI i daleko je ON odmakao od tekstilne meke za sve ljubitelje traperica kod Giovannija i pretvorio se u jedan divni talijanski gradić, bez Balkanaca s plastičnim vrećicama koji se prezbrajaju oko Ponte Rossa. Uređen kao da još pripada Austriji, koja ga je sagradila i utisnula mu pečat europske metropole, na mostu kod tržnice Rosso sada je kip Jamesa Joycea koji je jedno vrijeme živio i predavao u Trstu.

Sviđa mi se ovaj Trst, više nego onaj prije!

Idemo… jedna blic posjeta i evo naša tri favorita…

Trieste_01
Trieste02

HRANA ZA TIJELO

Shopping maniju zadovoljile smo u dizajnerskom outletu koji se (pametno, pametno) izmjestio na oko stotinjak kilometara od Trsta prema Venciji. Noventa di Piave je “gradić s tornjevima” – modna meka za sve ukuse. Osim uobičajene ponude za srednju višu klasu, dućani koji se tamo nalaze prava su guštaona i za sve koji se vole pribiližiti, a posebno degustirati vrhunsku modu. Prada, Marni, Bottega Veneta, Salvatore Ferragamo, Paul Smith, Gucci, Armani, Marc Jacobs, Escada, Fendi... Popusti su uglavnom oko 30% na originalnu cijenu no nekada, ako vas posreći naletite npr. na kaput Jil Sander koji je koštao 700 eura i kupite ga za samo 70. Ne, ne nisam ja te sreće. Naletila sam samo na torbu Bottega Venete koja je snižena s 2150 na 2000 eura. Bad luck :-( za mene i good luck za moj džep.

Noventa_01
Noventa3
Noventa_02

HRANA ZA DUŠU

Jedne zgodne sandale Jil Sander, nekoliko košulja i hrpica čarapa Paul Smith dotruckalo se s nama u gepeku u popodnevnim satima u kišni Trst. Jedva smo čekale baciti se pod tuš u sobi hotela Grand Duchi d’Aosta koji se nalazi na trgu Piazza Unita d’Italija. Da, da.. onom najimpresivnijem u gradu s izlazom na more. Koji nudi luksuzan smještaj i ugođaj minulih vremena, piše u reklami. Absolutely thruth.

Povijest mu seže 700 godina unazad pa ne čudi da je skupio fascinantnu figuru likova i događaja koji su ga obilježili. Možda se baš Marija od Španjolske, supruga Ferdinanda I osjećala jednako umorno nakon šopinga kao mi, dok se admiral Horatio Nelson jedva čekao baciti među svježe i mirisne baldahine nakon neke teške bitke. I s kim se na istima valjao Giacomo Casanova, pitamo se.

Hotel2
Hotel4
Hotel3

Čak je krajem 18. stoljeća došlo do strašne tragedije jer je arheolog Giovanni Winckelmann , koji je širom svijeta proslavio Ercolano i Pompeje, ubijen od strane svoga ljubavnika baš u ovom hotelu. Možete li zamisliti taj skandal: ubijen je plemić koji je u to vrijeme posjećivao svoga ljubavnika – običnog seljaka. Mislim, budimo iskreni, bio bi to skandal i u današnje vrijeme…

U hotelu su još odsjedali i Francis Ford Coppola, Ray Charles, Anthony Hopkins, Sting i mnoge druge svjetske face. Da je odsjela kojim slučajem i Agatha Christie, vjerujem da bi gornji slučaj ubojstva bio uspješno riješen. Ovako, obični seljak je optužen od strane Kraljice…. premda pravih dokaza nikad nije bilo.

Hotel

EAT, EAT... EATALY

Šečući trščanskim ulicama nismo mogle ne zamijetiti da se puno toga promijenilo. No kava je još uvijek ostala najfinija na svijetu, tjestenina u jednoj od milijun trattorija apsolutno fantastična, a Talijani i dalje ljudi s nepogrešivim stilom za modu i lijepo.

Trieste10

Nije manje bitno da je našim nježnim godinama i nepostojećoj kondiciji odgovarala činjenica što nam je sve blizu pa i nedavno otvoreni Eataly (na samoj rivi) koji je bio na našoj listi “have to se”. Ipak prije posjete Eatalyju, nabasale smo (kao što gore rekoh, ne možeš s Trstom baš na ‘ti’, uvijek te iznenadi i moraš ga poštovati ) na čokolateriju Le Comptoir de Mathilde u kojoj smo se totalno raspametile i pokupovale delikatese od biskvita u rumu do aceta od lavande i sličnih čuda.

Eataly je, ako niste još čuli, međunarodni gastronomski lanac koji prodaje i nudi isključivo proizvode lokalnih, malih proizvođača te promovira “slow-food” filozofiju prehrane (i života). My kinda lifestajl!

Ovaj trščanski otvoren je prošle godine, nalazi se na mjestu gdje su nekada bile stare lučke zgrade i proteže se na 3000 m2. Kad stanete ispred te neobične “građevine”… pa budimo iskreni, na prvu vas baš i ne fascinira (mene nije). Više nalikuje renoviranoj građevini iz sedamdesetih. No unutrašnjost je projekt onoga u čemu su Talijani prvaci svijeta – veličanstvenog dizajna made by Marco Casamonti i oslikan slikama idealnih građevina u idealnim gradovima metafizičkog moderniste De Chirica.

Eat4
Eat1
Eat5

Na policama se nalazi preko 4000 proizvoda, ima pet restorana u kojima se hrana priprema s posebnom pažnjom, od namirnica iz provjerenih izvora (većinom iz okolice Pijemonta, rodnog mjesta osnivača Eatalyja) i s jednim ciljem – da su degustira s “guštom”. Restoran gleda na marinu i teško se dobije slobodno mjesto za večeru. U “podrumu” je vinoteka s preko 100 vinskih brendova te fenomenalnim talijanskim rakijama – grappama. Radi se o brzorastućoj, golemoj korporaciji koja se proširila skoro po svim kontinentima premda nudi uglavnom “domaće” proizvode. Fascinantno u svim pogledima.

Eat2

So long, Trieste… uskoro se sigurno vraćamo;-)

Fotografije: Lidija Šeatović (iPhone)

 

  • 1. Svibanj 2017.
Diana By

Poput mnogih stranaca koji u Hrvatsku dođu na godišnji, i Iffat i Ayelet zaljubile su se u ljepote naše zemlje i gostoljubivost naših ljudi i to toliko da su se iz Izraela odlučile doseliti u Zagreb. Kako su tekle pripreme za selidbu, razmišljale su što bi mogle raditi u Hrvatskoj, a kako su obje zaljubljenice u hranu, odlučile su otvoriti izraelski restoran.

“Izraleska se kuhinja bazira na puno povrća, grahorica, i na jako malo mesa te je većina jela koje imamo u ponudi vegetarijanska”, kažu nam dok čekamo jela po njihovoj preporuci, hummus i shakshuku, uz čašicu ukusnog bezalkoholnog napitka od badema, također izraelskog specijaliteta.

Kako Da Ne-129

I dok neke stvari tipične za izraelsku, ali i arapsku kuhinju, poput hummusa ili falafela, možete naručiti i na drugim mjestima u gradu, shakshuka nas je posve oduševila. Okusom podsjeća na hrvatski đuveč (kasnije su nam rekle da to svi komentiraju), ali se poslužuje s jajetom. Kad je hrana došla na stol, prvo je bilo nužno uživati u svim tim bojama i mirisima svježe pripremljene domaće kuhinje. Kao da to nije bilo dovoljno, okus je bio božanstven, i malo pomalo počistile smo sve, do posljednje mrvice.

Kako Da Ne-178

“Jedino što nije izvorno izraelsko je lepinja”, kaže nam Iffat, “ali radimo na tome da uskoro počnemo posluživati pita kruh. Za lepinju smo se odlučile jer je najsličnija našoj piti.”

Nakon sve te predivne hrane, na red je došao desert (naravno!). Najegzotičnijim mi se učinio sahlab, puding s ružinom vodicom (koga to ne bi zainteresiralo?), kokosom, cimetom i orasima. U ponudi imaju i desert koji bi najlakše bilo opisati kao naše palačinke, ali to smo morale ostaviti za neki idući put.

Zanimalo me i zašto su restoran, koji se nalazi u Tkalčićevoj 59, nazvale Kako da ne, iza čega, naravno, postoji zanimljiva priča. Kad su se odlučile preseliti, razgovarale su o svemu s prijateljicom, koja je iz naših krajeva i sa suprugom koji živi u Izraelu te su tražile savjet za ime restorana. Ona je upitala supruga, što ono tvoj tata kaže kad ga netko pita je li gladan i hoće li nešto pojesti. Odgovor je, pogađate, “kako da ne”. A savjetujemo vam da upravo to odgovorite ako vas Iffat, Ayelet ili netko od konobara upita želite li nešto probati. Nećete pogriješiti.

IMG_20170314_135513

Fotografije: arhiva restorana 

Diana By

Nakon što je četiri godine provela na Lošinju, aromaterapeutkinja i ekonomistica Anamarija Pažin Morović vratila se u Zagreb, kako bi i u glavnom gradu pokrenula svoj koncept prepoznat i od najvećih svjetskih institucija kao vrijedan doprinos razvoju wellness i turističke ponude, Laurus Slow Spa.

IMG_2539

Anamarija je Laurus Slow Spa zamislila kao koncept prilagođen mjestu na kojem se provodi te Zagrepčanke trenutno imaju mogućnosti isprobati četiri „zagrebačka“ tretmana: masaže Uspinjača i Go green Maksimir te tretmane za lice Zagrebačka frajla, prilagođen njezi zrele kože i Grička vještica. U pripremi su osim toga i bojanje kose biljkama s pigmentom, poput hibiskusa ili ljuski oraha.

LJEPOTA IZ PRIRODE

Laurus1

“Sve što nam je potrebno za ljepotu može se naći u prirodi. Kad se posvetimo sebi, vraćamo se prirodnim pripravcima, koji nam zapravo daju puno kvalitetnije i dugotrajnije rezultate”, kaže mi Anamarija, koja se aromaterapijom bavi već 15 godina. Osim što uspješno razvija slow spa koncept u svome Laurus Slow Spa studiju u Radićevoj 15, Anamarija predaje i na nekoliko škola i učilišta u nastavi iz područja wellnessa, a razvila je i svoju liniju mirisa za dom, Spa Sense. Što god da radi, bilo da miješa ulja za masažu, spravlja masku za tretman lica ili slaže svoj univerzalni balzam za njegu tijela i kose Vitality Body Balm, Anamarija koristi najkvalitetnije sirovine, i to one koji se nalaze na području Hrvatske. Od baznih ulja tako koristi hladno prešana ulja marelice, grožđa, masline, badema…, a od eteričnih ulja tu su smilje, lavanda, ruža, lovor, alepski bor, ružmarin…

IMG_2530
IMG_2563

USPINJAČA

Od sve te silne ponude bilo mi je teško izabrati tretman koji ćemo predstaviti, no naposljetku sam se odlučila za Uspinjaču, masažu koja duboko opušta, ali i revitalizira, tako da se nakon nje možete primjerice vratiti u ured i produktivno odraditi ostatak dana. Uspinjača uključuje masažu stopala, leđa i masažu glave ručnikom. Kako bi se tijelo opustilo, ali ne i ošamutilo, za ovu se masažu koriste ulja mandarine, bergamota i slatke naranče u hladno prešanom ulju marelice. Cijela je priča započela masažom stopala, a nastavila se masažom leđa, tijekom koje su, uz stručne ruke, korištene i čašice za cupping. Završili smo masažom glave uz pomoć ručnika, što je, iako možda zvuči neobično, ugodna i opuštajuća masaža.

IMG_2587
IMG_2590

Nakon 40 minuta uživancije (masaže mi uvijek prebrzo završe, mogla bih ležati na tom stolu zauvijek), osjećala sam se preporođeno, iako nekoliko noći prije nisam baš najbolje spavala, a proteklih nekoliko dana jurila sam sa sastanka na sastanak i s treninga na trening.

IMG_2600

Cijeli je tretman zaokružen šalicom toplog biljnog čaja i ugodnim razgovorom u prekrasnom ambijentu Anamarijinog studija. Dvije su stvari sigurne: u Laurus se sigurno vraćam, a Zagreb je definitivno dobio jedno posebno mjesto za svaku ženu koja se želi opustiti i naučiti kako se njegovati na najprirodniji način.

Fotografije: Marija Laća za MLZ

My Little Zagreb By

Proljeće je u zraku… Osjećate? Nakon što su šafrani promolili svoje sramežljive ljubičaste i bijele glavice i preplavili livadu pod mojim prozorom, nešto je veselo i ludo zamirisalo i u zraku. Slučajnost?

Ne vjerujem.

Sam kraj zime ili početak proljeća, kako mi optimisti volimo reći još u posljednjim danima veljače, vrijeme je koje je u našim kalendarima rezervirano za još jedan događaj koji veseli nas, ali i čitavu obitelj – Fašnik! I to onaj najraskošniji i najkreativniji, samoborski.

Zato Lidija i ja nismo dvojile gdje poći u utorak, posljednji, 12. dan i grand finale velikog ludila u gradu nadomak našeg. Osim što Samobor volimo i posjećujemo čitave godine (da, kremšnite – ali samo su jedan od zilijun razloga za to), u njemu se u utorak okupilo more mladih i onih nešto manje mladih maskiranih i veselja željnih gostiju i domaćina. Od zombija, malih sirena, kauboja i indijanaca, vrlih nam političara do ribeža (da, ribeža – apsolutno me oduševila ekipa od četiri pajdaša maskiranih u RIBEŽE; kreativnost at its fullest 😉 sve je bilo spremno za zabavu uz vatromet, dodjelu nagrada i šlag na torti – koncert. No doći ćemo do tog dijela…

sbf_8950_14466
sbf_8963_14467

Nisam znala (mea culpa) da tradicija samoborskog fašnika seže daleko u 20-te godine 19. stoljeća pa je ovaj, u kojem smo uživale, 191. samoborski fašnik po redu! Wow!

Tijekom tog modernog festivala maski koji uspješno njeguje tradiciju gradom u vrijeme događanja prodefilira i 200 000 posjetitelja, a omiljena je meka i svih Zagrepčana.

sbf_9173_144959

Krafnica sim, kuhano vince tam i bile smo spremne da se utaborimo na Trg Fašničkih velikana na kojem se taman održavala dodjela posebnih nagrada i priznanja za sve koji su svojim maskama doprinijeli ovogodišnjem izdanju Samoborskog Fašnika. Kategorije su dodijeljene u više kategorija, a pobjednici su Trolovi (najbolja obiteljska maska), Broz bez nade (najbolja pojedinačna maska), Dobar, loš i pročitan (najbolja grupna maska). Super je fora što su nagrađeni i najbolji pijači, odnosno vlasnici Fašničkih putovnica koji su vjerno skupljali pečate u odabranim Fašničkim lokalima. Eeee, da sam prije znala da takvo što postoji. Piješ Pijuckaš, a netko te još nagrađuje za to. Vrhunska ideja! :) Osim pojedinaca, nagrade su zasluženo osvojili i mjesni odbori, lokali, slastičarnice i restorani, a tko je bio najbolji pročitajte OVDJE!

Izbor najboljih maski

Nagrade su dodijeljene i vrijeme je za malo “ozbiljnije” aktivnosti poput suđenja. No ovo je bilo zabavno! Princ Fašnik, logično, nije imao nikakve šanse da se izvuče, iako je Fiškal uporno i advokatski iskusno nastojao opravdati sve njegove nepodopštine koje je počinio u Fašničkoj republici u posljednjih 12 dana. Neće moći ove noći. Kako i inače biva, proglašen je krivim te je tradicionalno spaljen, uz odobravanje brojnih okupljenih. Ključevi su grada vraćeni onamo gdje im je i mjesto, gradonačelniku Kreši Beljaku, a nebo se zažarilo uslijed vatrometa. O da… sve je bilo spremno za koncert jer kako drugačije završiti ovo višednevno veselje i maskirani tulum nego pjesmom i plesom!

Spaljivanje Fašnika uz vatromet

sbf_9478_145055
sbf_9636_153411

Koncert Prljavog kazališta, benda koji djeluje već četiri desetljeća, na noge je podigao pomalo već uspavane klince, ali i njihove roditelje (mame pogotovo;) te dokazao i pokazao zašto ga vole generacije i generacije. I dok su naši školarci, koje smo povele sa sobom, već polako zjevuckali, tražile smo put prema parkingu i negdje još iza čule Jajin glas koji je pjevao: “Želio sam biti…heroj ulice…Bar jedan dan…djevojko bar jedan sat”. I to je to, summa summarum – svi su prisutni bili heroji – 191. Samoborskog Fašnika!

Mi ga nećemo propustiti ni dogodine, nemojte ni vi :)

sbf_9861_153415

Fotografije: arhiva Samoborski fašnik

My Little Zagreb By
Bio je to vikend za pamćenje!

Nakon kiše koja je cijelog petka ispirala zimu sa zagrebačkih ulica, u subotu je osvanulo sunce mameći nas na odlazak u prirodu! I da… inače bismo se uputili u neki od zagrebačkih parkova, na šetnjice naših gradskih jezeraca ili planinarili okolnim obroncima… da već nismo rezervirali fašničku feštu u Arena centru. I vjerujte nam, uopće nije bilo dvojbe.

Svi su putevi te subote vodili u najbolji zagrebački shopping centar koji se uvijek izdavaja po tome što svojim posjetiteljima nudi puno više od pukog shoppinga.

U očekivanju nastupa

25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL

Ne, ne… nije da imamo nešto protiv lova na last, last, last sniženja, prebiranja po novopristiglim kolekcijama, u finoj klopici u gastro zoni gdje možemo uživati u hambijima, piletini, woku, ćušpajzu, svježe iscijeđenim sokovima, kolačima (name it), nekoj dobroj matineji ili premijeri na filmskom drugom katu, macaronsima u Torterie ili nabavci špeceraja u Intersparu. Sve nam je to inače zabavno (dobro, osim špeceraja ☺), ali “umiješate” li, u sve to navedeno, i odličan provod i ugodno i korisno provedeno popodne onda su dovoljne tri riječi – ne može bolje! Zapravo može jer uključuje i naše mališane – halo! Sjajno!

Plesni punktovi Zagreb

I tako se naša mala ekspedicija MyLittleZagreba prošle subote uputila u Arena centar na hvalevrijedan event: fašničku zabavu pod maskama s humanitarnim karakterom.

Ana je povela Vida (2) i Fridu (5), Matea Janka (10), a Diana i ja smo došle solo. Diana, jer nema klince, a ja jer moji više ne žele sa mnom (tako je to s tinejdžerima):! Frida je došla već spremna, maskirana u princezu željno upijajući sve oko sebe dok je Vid nezadovoljno trljao okice nakon upravo odrađenog spavanca. Janko je bio uvjeren da ga sve to neće interesirati (jer on je već veliki momak, naravno) i da će prvom prilikom zbrisati u Lego store na prvom katu. Mi smo se pak nadale da ćemo uhvatiti priliku i sjesti na kavicu u obližnju Lorcu i napokon se malo ispričati (nismo već dugo, a tema uvijek ima!). No odličan program poremetio nam je planove.

Izrada fašničkih maski u suradnji s Muzejom grada Zagreb

Frida je odmah zasjela za okrugli stol i aktivno se uključila u izradu maski. Šljokice, ljepila, škarice, kartoni… I nova, originalna maskica nastala je u trenu! Tko bi odolio? Vida smo brzo “probudili” jednim đirom u autiću, a onda je sjeo na jedno drugo prijevozno sredstvo (dečki!!) – i na konjiću uživao u Facepaintingu pretvorivši se u trenu u Indijanca. Vauuu, divile su se mame☺!

Facepainting

Janko je vrlo brzo zaboravio na Lego store (ha-ha, barem ne trenutak) jer su ga privukle karaoke. Ponosno se družio i s Klaunovi(ma)doktorima. Poznati Crveni nosovi skupljali su donacije (prodajući ukusne krafne) za male bolesnike koje redovno uveseljavaju u bolnicama širom Zagreba. Ne moramo napomenuti da smo kući otišle s cijelim naramkom krafni☺!

Dok smo se (KREATIVNO) zabavljali, na podiju su se izmjenjivale plesne skupine, a nakon toga hrabri karaoke pjevači i pjevačice, na koje se Janko ipak nije prijavio. Ni super nagrade od 500 kn za prva tri mjesta nisu mogla odagnati tremu prvog nastupa.

Karaoke

25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL
25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL
25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL

A onda smo i same posustale, i počele se ludirati zajedno s klincima…

Kavica je na kraju morala malo pričekati. Umorne smo sjele i napokon odahnule prepoznajući oko sebe zajapurena lica i drugih sudionika. Ako nam ne vjerujete, pogledajte fotkice! I obavezno zakazujemo sljedeći čvenk u Arena centru!

Crveni nosovi

25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL
25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL

Fotografije: arhiva Arena centar