Pratite nas

Zatvori
Ana Kotzmuth By

Potaknuta (već skoro zaboravljenim) ljetom, druženjem i prijateljstvom, počela sam razmišljati o tome što život čini toliko posebnim? Za nikoga život nije isti, nikome nije jednako lagan ni težak i svatko ga vidi svojim očima. A tko je bolji sugovornik u toj temi od našeg priznatog psihologa i mentalnog trenera Igora Čerenšeka, mog prijatelja i suradnika…

FullSizeRender 39

Ana: Forrest Gump je često citirao svoju majku dok je objašnjavao ljudima da je život poput kutije s čokoladicama. Genijalno i jednostavno. No, što ti kažeš na usporedbu života s čokoladom?

Igor: Definitivno nije. Iako ima raznih vrsta čokoladica pa čak i onih s čilijem, soli ili nekim drugim neobičnim sastojkom, čokoladice su većinom slatke. Život nije baš tako sladak i, iako ti se na prvu može svidjeti, život je često i gorak i ima after taste. Život me češće podsjeti na neke druge stvari.

Ana: Budući da sjedimo u Craft Room-u, pravit ću se da sam dobra u pogađanju pa ću reći da tebe život više podsjeća na pivo.

Igor: Upravo tako! Život ima svu vezu s pivom, oni su nevjerojatno slični. Život je često gorak što ne znači da u njemu ne možeš uživati. Ima i trenutaka koji su slatki i fini i ugodni ali i ti trenutci obično prebrzo prođu. Na život se treba naviknuti kao i na okus piva. Nikome se pivo nije svidjelo na prvu. Kreneš ga piti jer si vidio da to i ostali rade, praviš se da je odlično jer je i drugima takvo, a onda, nakon nekog vremena, shvatiš da si zapravo i sam počeo istinski uživati u tom piću. Kad prođu te prve “dječje bolesti” i napraviš prve korake prema ozbiljnom pivopiji, otkriješ kako kod piva postoji puno izbora. Dok testiraš razne vrste (kao mi danas op.a.), neke zavoliš više, neke manje. Neki okusi ti se čine odličnima, sve dok ih doista i ne probaš, a za neke koje nikad ne bi probao shvatiš da su ti zapravo baš ti najbolji. Nekim okusima se uvijek iznova vraćaš, dok su neki rezervirani samo za posebne trenutke.

FullSizeRender 20

Ana: Kako te pijenje piva definira kroz godine odrastanja? Postoji li razlika u tvom ukusu sad, za razliku od onog kad si bio nešto mlađi?

Igor: Naravno da postoji. Danas ne mogu ni zamisliti da pijem pivo koje mi je sa 18 godina bilo odlično. I iako sam se dosta dugo držao te svoje odluke da mi je lager iz plastične boce sjajan životni izbor, negdje u srednjim dvadesetim ipak sam kapitulirao i počeo mijenjati navike. Kao i u životu, za uvid je potrebno vrijeme, a vlastitih odluka i osobnih uvjerenja teško se odreći samo tako.

Ana: Ja sam tek sa trideset i nešto godina prešla na Craft pivo. Dakle, dosta dugo sam se držala svojih navika i pila relativno nekvalitetno pivo. Znači li to da neki sazrijevaju malo kasnije i da treba vremena za odluke u životu?

Igor: Mislim da čovjek lakše dolazi do novih spoznaja s promjenom okoline. Meni je odlazak na studij u SAD-u dao priliku da Craft probam puno ranije. Naime, tamo svaki drugi student kuha svoje pivo i zapravo se bori dok ne dođe do dobitne kombinacije. Bilo je tamo nevjerojatnih piva, a neki od tih studenata su kroz taj svoj hobi razvili konkretne biznise koji opstaju i dan danas. Dakle, da, ponekad treba promijeniti okolinu kako bi doživjeli nove situacije, probali nove okuse, udahnuli neki novi svijet. S tim često dođe i inspiracija za promjenom.

FullSizeRender 23

Ana: Craft pivo je nastalo pokušajima i promašajima – ako se mene pita, većinom na temelju velikog broja promašaja. Što misliš o tome da inače uspjevaju oni koji se lakše nose s neuspjehom i oni koji na neuspjeh gledaju kao na sastavni dio procesa i učenje? Što možemo naučiti i mi ostali od Craft pivara?

Igor: rijetki imaju luksuz uspjeha na početku procesa. Uspjevaju oni koji vjeruju da će se nešto dobro i veliko dogoditi na putu prema cilju. Uspjevaju oni koji imaju više od jedne ideje i guraju ih istovremeno jer tako povećavaju vjerojatnost uspjeha. Život nema samo jednu tajnu, ima ih nekoliko.

Ana: Razni okusi podsjećaju nas na razne trenutke u životu. Pripremila sam za tebe nekoliko vrsta Craft piva različite boje – od svjetlijeg prema tamnijem. Ispričaj nam prvo što ti padne na pamet dok ih ispijaš, a sutra ću ti dati tabletu za glavu tako da preživiš :)

Igor: Prije nego krenemo, sjetio sam se prvog Craft piva koje sam probao, a nema ga tu na listi – to je bilo pivo mog prijatelja iz SAD-a, gospodina Weissa :) Mislim da s tim prezimenom nije imao šanse baviti se s bilo čim drugim u životu. Probao sam to pivo i ostao zapanjen. Kakvo novo iskustvo, otvorili su mi se novi horizonti! To je pivo bilo potpuno drugačije od svega što sam do tad probao. To me iskustvo podsjeća na mene jer nekako uvijek imam potrebu raditi stvari koje su nešto drugačije od onoga na što su ljudi navikli. Oduvijek sam težio nečemu drugačijem. Ta posebnost bi zapravo bila konstanta u mom životu :)

FullSizeRender 15

The Garden 96 IPA (7,6% alc.)

Podsjeća me na početak moje karijere. Okus koji prevladava je neobičan, a pivo sam morao probati dva puta :) Testirao sam ga i prošlo je! A onda sam ga popio cijelog :)

Tiny Rebel Clwb Tropicana IPA (5,5% alc.)

Mene već naziv ovog piva čini sretnim :) Miris bombona podsjeća me na jedno odlično mjesto kojeg sam volio posjećivati dok sam studirao u Minneapolisu, a zvao se Gay 90’s. Bio je to gay pub koji je poznat po otvorenosti i nevjerojatnoj pozitivnoj atmosferi koje dopušta ljudima da budu kakvi god žele biti. Ovo pivo je toliko zabavno da mogu za njega reći da je to pivo koje može biti što god poželi :)

Zmajska Pivovara Pozoj IPA (7,3% alc.)

Uh! Ovo je sjajno pivo, prava IPA! Podsjeća me na standard. Iako umjeren u svim okusima, savršeno je balansiran. Sve se zbraja logično. Podjeća me ne cjelinu jer ona je rijetko samo zbroj svojih dijelova već više od toga. Kao da je netko imao na umu snagu tima dok je slagao ovo pivo. Bravo Pozoj!

Crafter’s Swing American Red Ale (4,7% alc.)

Ovo pivo me vraća u vrijeme ljetovanja dok smo bili djeca. Trebao je cijeli dan, mojoj ekipi i meni, da sagradimo “sklonište”. Tamo smo se igrali od jutra do mraka, a piće koje smo sa sobom nosili, vezali bi špagom i hladili na dnu Jaruna. Ljeto je oduvijek bilo rezervirano za uživanje :)

Križevačko tamno pivo (6% alc.)

Nisam ljubitelj crnog piva, a ovo me pivo podjeća na izazove. To je jedna od prepreka u svijetu piva koju bi trebao srušiti kako bi još više mogao uživati u pivu općenito. Nije mi se ni prvo crno pivo svidjelo koje sam u životu probao, a nije mi se svidjelo ni ovo :)

FullSizeRender 25

Hvala ti Igore na ovom putu po aleji sjećanja. Vjerujem da ovo nije zadnje pivo koje smo zajedno popili, a vjerujem i da će nas svako sljedeće inspirirati na rast i razvoj, rušenje barijera, a možda i pjevanje na glavnom trgu. Nikad ne znaš što ti sljedeći Craft donosi…

FullSizeRender 26

Razgovarala: Ana Kotzmuth za MLZ

Zahvaljujemo Craft Room-u!

Lidija By

Lidija i ja prvo smo kliknule preko Instagrama, a onda se vrlo brzo dogovorile za kavu koju, naravno, nismo odmah izrealizirale. Ta kako i bismo? Pa ipak živimo u istom kvartu, ha-ha! No uskoro se dogodio jedan Zg-event na koji smo obje bile pozvane pa smo spojile ugodno s korisnim i dogovorile čvenk. Kad sam ušla u Bar Botaničar (gdje se event odvijao), ona je već bila tamo i čim me “prepoznala” zaletila se do mene, izljubila me, izgrila i dovukla do svoga stola ponudivši mi ostatak torte (jer su iste već nestale, budući da sam ja kasnila).

IMG_0462

Zašto vam to sve pričam? Zato što Lidija vodi predivan blog o interijerima Lili Halo Decoration. Naime, bacite li oko na njezin blog, shvatit ćete da Lidija obožava skandinavsku estetiku, njihove domove, dizajn, brendove. Svidiš stajl, sve minimalistički… I nekako je logično da čovjek očekuje ponešto hladnu, pomalo distanciranu osobu koja, poput muškarca zaljubljenog u svojeg četveronožnog ljubimca, glanca danima radnu površinu u svojoj savršenoj kuhinji u kojoj se nikada ništa ne kuha kako bi izgledala poput onih koje proučavate u minimalističko-dizajniranim katalozima namještaja. Uz sve to, Lidija je, u “pravom životu” (‘dosadna’) informatičarka, radi u banci, razvija aplikacije. Izgleda poput švedskih ljepotica plavih, prodornih očiju, vitka, coolerica, neka žena s nordijskih fjordova.

A dobijem… Što? Najspontaniji topli zagrljaj ikad, čavrljanje kao da se poznajemo čitavog života, zarazni smijeh, molbu (daj, pliiiz, daj) da joj pokažem kako ja to super fotkam flatlyeve, dogovor da se moramo ponovno opet uskoro vidjeti… Hmmm, malo zbunjujuće!

Pa tko je onda Lidija?

IMG_0436

Kada smo dogovorile intervju za blog, u stanu u koji smo ušle moja fotografkinja Marija i ja, sve je vrvjelo od života. Prolazeći hodnikom do dnevnog dijela stana, morale smo micati tonu raznih lampi, dekorativnih sitnica, stolića, begova, igračaka. Na podu su ležerno dokoličarile dekice, populni, jastučići, slikovnice. Na trosjedu je njezin šestogodinji sin Toma već nabacio facu Mrguda videći nežljene goste jer sada neće na miru moći igrati Plejku. Na štednjaku se kuhala blitva. Da, išli su oni kasnije na roštilj, ali za Tomu uvijek mora biti (još nešto) skuhano. Slike i (obiteljske) fotografije nemarno naslonjenje na zidove dnevnog boravka čekaju svoj red da budu obješene na neki od čavala koji vire iz zidova. Naljepnice (koje Lidija izrađuje i od kojih je nekako sve počelo) svuda su po stolu i trosjedu i podu. Roze ružice u boci od wiskeya… A mi ne možemo prestati osvrtati oko svoje osi i govoriti: “Isuse, što ti je ovo lijepo. Isuse, a gdje si ovo nabavila…”

Pijemo kavicu, fotkamo kao sumanute (ne znamo što bismo prije) i otkrivamo Lidijin (nordijski) svijet (u oblacima).

Collage_Fotor
IMG_0365

I N S P I R A C I J A

Moja glavna inspiracija, i u životu, i u bloganju, i u stalnom (pre)uređenju stana je – moja obitelj. Suprug Božo i sin Toma. Sve ovo što s velikom ljubavlju radim, zapravo je zbog njih. Bolje rečeno – zbog nas. Oni se možda često ne vide na fotkama koje postam, ali su stalno prisutni, tu su negdje. Kada smo useljavali u ovaj stan, preuredila sam tlocrt tako da stan ima odvojen dnevni i spavaći dio. Naime, u dnevnom dijelu (kuhinji spojenoj šankom s dnevnim boravkom) provodimo zajedno najviše vremena. Tu kuham, tu vježbam s Tomom zadaće za malu školu u koju ide, tu se zajedno sklupčamo na kutnu garnituru iz Ikee koju sam kao dar dobila od kolega s bivšeg posla. Zapravo, poklonili su mi bon u prilično velikom iznosu pa sam ja morala samo malo nadoplatiti. Zajedno farbamo zidove, premještamo namještaj, lijepimo tapete…

IMG_0131
IMG_0143

NAJDRAŽA PROSTORIJA U STANU

… je ona gdje smo u tom momentu. Osim dnevnog boravka, to je i Tomina soba u kojoj uglavom on provodi vrijeme s prijateljima. Važna mi je zbog njega.

Preskačemo tone i tone Lego kockica natrpanih u velike kutije, autića, igračke svih vrsta, slažemo šator, uvlačimo se u njega… I ne znamo što bismo prije slikali (ponovno )!

Kada smo uselili u ovaj stan (iz starog koji je doslovno bio u zgradi preko puta), bila je zima i klizali smo po poledici prenašajući neke stvari. U novom stanu praktički još nismo ništa imali, a ideja mojih dečki za vrijeme selidbe bila je da ono što imamo stavimo u Tominu sobu pa ćemo dalje polako. No way! Bolila me briga što smo u dnevnom boravku imali samo madrac… Tomina soba morala je prva biti uređena, zidovi ofarbani, namještaj nabavljen.

IMG_0391
IMG_0409

Dok pričamo, Toma već lagano postaje nemiran jer Lidija inzistira da se slikaju zajedno na podu dnevnog boravka. Nagrađujemo ga tako da mu dopuštamo da se poigra na našoj maloj mašinici, koja je odnedavno naš vjerni pratilac na blogerskim avanturama, što on objeručke prihvaća. I Plejku bez problema zamjenjuje igricama na laptopu.

IMG_0219
IMG_0230

Toma ima problema s grafomotorikom. Izuzetno je inteligentan, rastura matematičke zadatke, ali kad dođemo da pisanja slova, crtanja, držanja drvenih bojica i olovaka… Tu dolazimo do problema. “Umoran je”, ne da mu se. Izmišlja :-)

Pokazujemo Tomi aplikaciju Windowsa10 na Lenovu gdje može pomoću Windows Ink olovčice pisati, crtati, bojati, brisati i odjednom se događa čudo. Toma gasi igrice i prebacuje se na aplikaciju WRITEit. Rađa se ljubav na prvi pogled. Problemi s držanjem olovke, crtanjem…. Lidija, o čemu ti pričaš?

Dolazi tata po njega da ga odvede na roštilj kod prijatelja, a Toma se ne želi odvojiti od “nove igračke”. Toma, shvaćamo te…. Ni mi to ne želimo!!!

IMG_0260

B L O G A NJ E

Dok sam trudna ležala s Tomom čuvajući trudnoću, željela sam nešto raditi. Počela sam proučavati blogove, kako to rade svjetske blogerice, ohrabrila se i počela. Zanimalo me i što će ljudi reći. Meni je to sve ispočetka izgledalo grozno (da ljudi ne misle da je to lako), no s vremenom krenulo je sve bolje i postalo zabavnije. Nakon što sam rodila Tomu, a njegovo se zdravlje prilično zakompliciralo, prestala sam s bloganjem, no uskoro su mi se počeli javljati ljudi s pitanjima zašto više ne pišem i da im nedostaju moji postovi. Ostalo je povijest, ha-ha!

IMG_0512
IMG_0533

K R E A T I V N O S T (SAM SVOJ MAJSTOR)

Veliki sam kreativac. Ideje mi stalno prolaze kroz glavu. Naravno da me zanima uređenje stanova, interijeri… Obožavam stalno nešto mijenjati u svom stanu. Premještati. Preuređivati.

Pokazujemo Lidiji aplikaciju Windowsa 10 odnedavno dostupnu uz Creators nadogradnju – Paint 3D koja je idealna za takvo što.

Pa to je ludilo! Baš mi to treba… Da ne moram sve raditi “pješice”, ha-ha… A i sam dizajn laptopa je genijalan. Super bi se uklopio u moj interijer. Još je i laptop i tablet. Toma ga voli… Ha-ha-ha, morate mi ga barem malo posuditi!

3DPaint_Fotor

Moj je tata bio inženjer brodogradnje, ali i slikar. Koliko bi to tek njega oduševilo! Ja sam taj kreativni gen vjerojatno nasljedila od njega. Ako ništa, onda barem kad su boje u pitanju. Recimo kad bojam zidove, odem u Bauhaus (oni me već znaju) i kupim boju. Doma shvatim da to nije to i da mi treba još deset kapi crne. Vratim se u Bauhaus i tražim da mi zamiješaju te kapi. Već su se prestali čuditi (premda to oni ne rade), pa pozovu šefa – i stvar je riješena. I inače puno toga radim sama. I jako mi je važno ljudima reći da sve to uopće ne mora biti skupo. Boja košta stotinjak kuna, kupite valjak i sami farbate. Dobro je i za mišiće (☺)… Sama sam napravila luster koji mi se sviđao jer je “original” stajao oko 1500 kn, a meni su trebala dva. Sitnice nabavljam u raznim dućanima po izuzetno povoljnim cijenama. Ima i nekih stvari koje zaista jako želim, ali sam izuzetno strpljiva dok ih ne dobijem. Momentalno je to Marble coffee table... kad-tad bit će moj☺!

IMG_0371
IMG_0386
IMG_0379

V I Š E O D B L O G A

Puno me stvari interesira. Neke čak mogu ostvariti i kroz blog. Zanima me razvoj djece (i zbog Tome). O tome toliko ne pišem na blogu, ali često o istom komuniciram s čitateljima. Od punoljetnosti vježbam pilates. Važno mi je da moje (uglavnom ženske) čitateljice shvate da se sve može, i kad imaš obitelj, i posao i dodatni “hobi”. Drago mi je da ih mogu potaknuti na to. Da se bave sobom, rekreiraju, nađu se u onome što vole. Sve se stigne! Kad imaš malu bebu, možeš gurati kolica i brzo hodati ili rolati. Možeš bojati zidove u noćima dok djetetu u virozi skidaš temperaturu (kao što sam ja to radila). Možeš s njima raditi trbušnjake…

IMG_0346

S U R A D NJ E

Ispočetka ih, naravno, nije bilo. Sada ih već imam prilično. Jedna od prvih posebno me oduševila. Kad je Ikea dolazila u Hrvatsku, kontaktirali su me iz njihove podružnice u Velikoj Britaniji želeći fotkati moj stan kao prvi iz Hrvatske, koji je kasnije izašao u njihovom Family Life magazinu. Tada mi je prvi puta postalo jasno da radim nešto dobro.

Jedna od najdražih suradnji mi je i ona s kućom TELLKIDDO – to je švedski brend broj 1 po prodaji na mreži Etsy. Meni je bila iznimna čast (i velika stvar za mene) kad su me izabrali na natječaju, s još nekim drugim svjetskim velikim imenima na blogerskoj sceni …

Sklopila sam i jednu divnu suradnju s curama iz BiH-a. Alma je iz Mostara i magistra je njemačkog jezika, a Ivana je iz Sarajeva i diplomirani je politolog. Njihov brend se zove BeeBee Design. Kliknule smo jer one imaju istu estetiku u proizvodnji svojih proizvoda kao i ja: totalno svidiš… Zajedno smo u skandinavskim oblacima. Divne su, skromne, pedantne. Nevjerojatno je koliko ima mladih, talentiranih ljudi, a za koje se malo zna.

IMG_0392

A DOMA VOLIM...

U Hrvatskoj baš nema puno interijer blogera, barem ne onih koji se meni sviđaju. No ima jedna žena s kojom sam se otpočetka povezala, jako mi se sviđa njezina estetika. Slično razmišljamo. Zove se Anita Radić, živi na otoku Čiovu i ima blog Simplicity with Anniedecor (instagram @simplicity_with_anniedecor). Uz sve to, Anita je teta u vrtiću pa nas veže i ta ljubav prema djeci i radu s njima.

Jako volim D blog i Bobu Blašković. Od nje puno učim. Boba je novinarka s odličnim okom za estetiku. Jako je draga i uživamo u uzajamnom druženju.

Tu je i brend Dreamoholic i Mirna. Naša je veza posebna. Mirna je “kraljica” ručnog rada. Izuzetno cijenim njezin rad. Tražite li unikatnu stvarčicu za vaše dijete, obavezno posjetite njezin profil. Uz to, Mirna je i producentica, ima dvoje predivne dječice i divaaaan stan. Emocija na n-tuJ! Iako Mirna nije interiror design blogerica, vrlo bi lako to mogla postati jer ima istančan ukus za uređenje.

Tu je još i ekipa iz Dom i Dizajna. Volim novine i Ivu Novak, urednicu. Svaki put kada izađe novi broj, jedva čekam otrčati do kioska i kupiti ga.

Umorne, ali zadovoljne napuštamo te nedjelje Lidijin stan i njezino toplo i vedro društvo. Skuhana blitva dočekat će Tomu kad se vrati s roštilja.

Sva sreća da niste tražili da fotkamo blitvu, smije se. I to mi se jednom dogodilo kad sam radila intervju za neki portal. Nismo imali “čisti” prostor za fotkanje, pa smo lonac odnijeli u kupaonicu gdje je pod prazan. To je jedino prostorija u stanu koja mi nije ono baš…

Naravno da ne govori istinu jer je i kupaonica s neofarbanim zidom i minimalistički namještena, da se mene pita, mjesto u koje bih se slobodno mogla useliti kao Lidijin podstanar.

IMG_0560

Tekst: Lidija Šeatović za MLZ

Fotografije: Marija Laća za MLZ

Lidija By

Ovo nije klasična priča o jednom od mnogobrojnih restorana u Zagrebu. Nije ni recenzija njegovog menija. Niti promocija. Bilo bi zaista nedolično da se, uz, smatraju neki priznataimena zg-gastro scene, moja malenkost upusti u takvo što. Pri tom se ipak moram malo pohvaliti. Često jedem na “finim” mjestima (kako bismo mi Zagrepčanci to rekli) pa mi nepca prolaze šegrtovanje. Navikavaju se lagano na ono što je dobro, a što baš i nije. Od čega naprosto izgubim razum svih osjetila ili krenem (to “fino” i dobro izreklamirano mjesto) zaobilaziti u velikom luku. Dakle, postoje znalci, stručnjaci, ljudi “od zanata” koji mogu stručno izraziti svoje mišljenje i dati pravu ocjenu… No pomalo, doći ćemo i do toga.

IMG_9045

Vratimo se mi priči. Ovo je dakle priča o ljubavi prema tom divnom životnom afrodizijaku (hrani), o ljubavi (u) spravljanja iste, o filingu koji on izaziva (ne samo) mojim osjetilima. O dvoje ljudi koji već dvadesetak godina usješno vode zagrebački restoran u srcu Zagreba. I koji su u taj posao zaljubljeni od momenta kada su krenuli u njega. O ljubavi koja još uvijek traje i samo je jača i postojanija. Ne o poslu, nego o pozivu.

IMG_9180

Ovo je priča o jednom popodnevu čistog gušta kada smo moja fotografkinja Marija i ja posjetile restoran Boban, dogovorivši intervju par dana ranije s direktoricom restorana Ivom Jurković. Posjetili bismo mi ga i prije, no, kako to u životu biva, (jer netko to od gore vidi sve…) povukao nas je taj naš dobročinitelj za rukav i rekao: “Djevojke, evo prilike! Što ste čekale? Preduhitrili su vas inspektori Michelina koji su restoran Boban uvrstili u svoj vodič preporuke restorana u Hrvatskoj.”

Okej! Oprostit ćemo im :-) !

IMG_9105

Kad malo bolje porazmislim, ne znam otkud da krenem s pričom. Od hrane koju nam je osoblje restorana pripremilo i koja je čekala pravi moment da bude servirana. Od razgovora u koji smo odmah uplovile, neobavezno, onako ženski. Od ugodne atmosfere i/li mog pogleda koji se nije mogao odvojiti od svakog, pažljivo biranog detalja na stolu i oko njega, na terasi… Težaaaak posao :-) !

IMG_9052
IMG_9008

P R E D J E L O

Veliki okrugli tanjur prvi se našao na stolu pred nama. Kompozicija predjela – posebno spravljena samo za nas kako bismo mogli probati dio iz bogate ponude restorana Boban, a koja se uvijek može naručiti u različitim varijantama (ili zasebno), u  dogovoru s osobljem restorana.  S koje su nas mamile: različite vrste bruschetta na domaćoj ciabatti, pršut San Daniele, salama Felino, dimljena guščja prsa, lardo – kremasta bijela panceta, kravlji sir s tartufima, ovčji sir (Pecorino), Parmigiana – vegeterijansko jelo, talijanski klasik; može biti toplo predjelo ili glavno jelo…

IMG_9111
IMG_9129

Dok sam se ja “utapala” u talijanskom kremastom siru, buratti, najnježnijeg mogućeg okusa koji sam ikada probala s domaćim džemom od rajčica koji sami spravljaju, Iva nam priča:

“Veliki napor ulažemo u izbor kvalitetnih namirnica. Voće, povrće, svježe meso nabavljamo od lokalnih proizvođača, OPG-ova i svakodnevno na placu. Imamo dvije žene u kuhinji zaposlene samo da rade domaće tijesto. Ponosni smo na činjenicu da sami proizvodimo sve što možemo: pečemo tri vrste kruha, od njih radimo domaće bruschette i crostina.

Cvijeće koje koristimo kao dekoraciju u jelima (a jestivo je☺), nabavljamo od jednog simpatičnog para iz Utrina koji ga uzgajaju u svom stanu u neboderu. Budući je naša kuhinja mediteranska s naglaskom na talijansku, autentične talijanske proizvode, vrhunske kvalitete nabavljamo u Italiji u koju odlazimo jednom tjedno. Prije svega burattu, koja mora biti savršeno svježa, dozrela mesa koja moraju proći posebne procese obrade i slično.”

GLAVNO JELO

Jesam li vam rekla da je Iva prilično samozatajna osoba? Trebalo mi je podosta vremena da je uopće uvjerim da bi se, prilikom našeg razgovora, trebala i fotografirati. „Ajde, može… malo, ali decentno“,  jedva je pristala. Logičan odgovor jer je i Iva, predivna žena, upravo takva. Decentna, opuštena, elegantna, elokventna, profesionalna… Majka  sina jedinca, studenta prava. Supruga, s kojim Boban vodi još od davne ’97, a mlađeg brata, restoran “Ill Secondo” sedam godina. Osoba u koju se zaljubite taj čas.

“Nemoj me molim te pitati koji mi je draži”, smije se. “Prijepodne sam u Bobanu, a popodne u Secondu. “Nekim ljudima ponedjeljak je stres, meni je velika radost jer jedva čekam ići raditi ono što volim.”

IMG_9097

Pred nama se reda izbor iz glavnog menija: risotto s jadranskim kozicama, desertnim vinom, mladim špinatom i aromom lavande, ručno rađeni domaći ravioli s mladim krumpirom u laganom umaku od divljih šparoga i smeđim šampinjonima, confit od patke s okruglicama od kruha aromatiziranim špekom, baby pilić iz ekološkog uzgoja (koji ne prelazi cc 500-600 grama) mariniran i pečen s pečenim mrkvicama, pečenim mladim lukom, krumpirom, rikulom u domaćem umaku Aioli, “popularna” Rustica – komadići bifteka sa pečenim krumpirom, rukolom, crvenim radićem i cherry rajčicama…)

IMG_9216
IMG_9162
IMG_9191
IMG_9202
IMG_9211

I dok se čulo mmmmm, aaaaah (s naše strane), Iva naglašava da ničega od ovoga ne bi bilo bez njezinih vjernih, dugogodišnjih, talentiranih suradnika:

”Branko Kusavac naš je, rekli bismo, kuhar nad kuharima. S nama je stalno i već prilično dugo Damir Anić, talentirani mladi chef. Naš uspjeh prije svega dugujemo ljudima koji su s nama ovjde, praktički 24 sata. Adriana, moja prva suradnica, osoba je koja koordinira kuhinju i salu, obavlja korespodenciju na svim poljima (s gostima, klijentima, dobavljačima…)”.

Dok pijuckamo malvasiju dubrovačku bijelu iz vinarije Crvik, ne zaboravlja spomenuti da je muž Damir taj koji je “odgovoran” za bogatu vinsku kartu… Između ostaloga, naravno!

“Ponosni smo na činjenicu da posebno promoviramo mlade vinare, osobito hrvatske. Često imamo promociju nekog našeg domaćeg vinara, kad ta vina prodajemo po posebnim, prilagođenim cijenama tako da pružamo šansu i gostima da uživaju i isprobavaju ih, ali i našim vinarima da se probiju svojim asortimanom”, dodaje Damir.

IMG_9051

DESERT ZA KRAJ

“Naši vjerni, stalni gosti, ali i jako puno turista koji posjećuju Zagreb tijekom cijele godine dokaz su da je naš trud sve ove silne godine prepoznat i cijenjen. To nam je najveća nagrada. To je ono zbog čega ovo radimo, što nas svaki dan pokreće i daje nam elan da iz dana u dan postajemo samo bolji.”

Okej, okej… ali, heeej, guys! NE samo to! Ne mogu odoljeti, onako tipčno ženski da mi ispriča… što se to dogodilo s Michelinom. Kako su ušli u preporuku francuskog vodiča za restorane, jednog od najprestižnijih u svijetu, čije preporuke uvažavaju i gosti i struka. Jer se radi o vrlo strogim kriterijima koje rastorani moraju zadovoljavati. “Što se dogodilo? ”, pitam nestrpljivo. I potaknuta food filmovima (čiji sam veliki obožavatelj) nastavljam: “Pričaj!!! Došli su. Odložili su vilicu na pod? U paru. Muško i žensko. Naručili glavni meni i a la carte? Vi ste se u kuhinji preznojili, nastala je panika, ha-ha!”

IMG_9283

Dok se pred nama pojavljuje niz deserata, sve favorit do favorita s Bobanove liste – Merinque torta (torta bez brašna, od kore bjelanjaka s komadićima pistacija, pinjola, oraha i malih kockica čokolade s tučenim vrhnjem), čokoladni fondant sa sladoledom od vanilije, Torta od sira bez brašna i na kraju Merinque – ljetni (sezonski) složenac sa svježim jagodima, kremom na bazi jogurta, mascarponea i mljevene merinque… Iva se smije:

“Ha-ha! Ma kakvi. Mi uopće nismo znali da su oni tu. Nismo znali ni da su odlučili uopće ‘uzeti’ Hrvatsku u razmatranje. Nismo imali pojma. Pa nama dnevno u restoran uđe od 300 do 500 ljudi. Tko bi to pratio? Suprug i ja bili smo u kinu kad smo od djevojke našeg sina Nine dobili SMS da smo uvršteni u preporuku, jer je ona to vidjela na internetu. Suprug i ja smo pomislili da se šali s nama, dok nam nisu počele pljuštati čestitke sa svih strana.

IMG_9223
IMG_9255

Kasnije smo shvatili da su bili prije nekoliko mjeseci po fotografijama i jelu koje su objavili, a na kojima se vidi da smo tada jela koja su probali posluživali na daskicama koje smo ubrzo nakon toga zamijenili.

Jeli su Bruschettu s rajčicom, basilicom i maslinovim uljem (naše najjednostavnije predjelo), rezance s teletinom, vinom i kaduljom i naš domaći tiramisu rađen od domaćih piškota. Dakle, sve što smo sami “proizveli”, što je pretpostavljamo bio glavni adut što su nas uvrstili u svoj respektabilni vodič.

Ne mogu reći da nam to zaista puno ne znači. Naravno da znači. Jer i sami, kad putujemo po svijetu, u izboru restorana vodimo se njihovim vodičom. No prije svega to priznanje smo shvatili kao dokaz da svoj posao radimo dobro, da su najbolji prepoznali našu kvalitetu. I sve nas je to oduševilo i dalo još veći podstrek da i dalje nastavimo istim putem”, skromo dodaje na kraju Iva.

IMG_9265

Zaustavljam diktafon, ali ćakula i dalje teče jer imamo toliko raznih tema. Off the record: Pričamo i o domaćoj ponudi naših restorana (Iva hvali mnoge restorane koji se nikada ne nađu na stranicama naših gastro vodiča, a hrana im  je božanstvena), o tome kako sve stigne i o tome što ona najviše voli jesti… i kako, do vraga, može uz sav taj posao ostati tako vitka i elegantna (moja opaska :-))!

“Znaš što ti ja najviše volim kad dođem kući? Prvo uzet malo kruha i utoćat ga u domaće maslinovo ulje. Ostalo mi je to još iz djetinjstva u Imotskom… nema boljeg, zar ne?” smije se.

A moja Marija (rođena Šibenčanka) i ja kimamo glavom. “Ne, nema boljeg, Iva!!!”

Napomena:

Osim restorana Boban, u preporuku su ušla još 33 hrvatska restorana. I to po 12 istarskih i zagrebačkih te deset dubrovačkih. Tako su na listi ugostiteljskih objekata s Michelinovom preporukom dubrovački restorani Nautika, Vapor, 360, Stara Loza, Pantarul, Proto, Azur, Dubrovnik, Kopun i Bistro Tavulin, u Zagrebu Apetit City, Gallo, Le Bistro Esplanade, Zinfandel’s, Takenoko, Mano, Dubravkin put, Boban, Fajn, Mundoaka, Bistro Apetit i Agava, te u Istri Pergola, San Rocco, Marina, Damir&Ornella, Sv. Nikola, Wine Vault – Monte Mulini, Batelina, Zigante, Alla Beccacola, Konoba Morgan, Konoba Čok i Meneghetti. U društvo oko dvije tisuće elitnih restorana diljem svijeta, tzv. zlatnu selekciju, s jednom Michelinovom zvjezdicom prvi je ušao rovinjski restoran Monte.

Tekst: Lidija Šeatović

Fotografije: Marija Laća

Zahvaljujemo obitelji Jurković i osoblju restorana Boban na predivnom druženju i razgovoru

Ana Kotzmuth By

Jeste li znali da u Zagrebu postoji punoljetno stanište neobičnih stvorenja? Čudesno mjesto u kojem mogu svi odrastati? Mjesto susreta shvaćenih i neshvaćenih? Inkubator za mlade i nejake?

Iako zvuči kao da se radi o izmišljenom mjestu iz bajke, riječ je o Močvari – jedinom klubu mladih u kojem je dopušteno sve osim govora mržnje. Zvuči sjajno, zar ne?! No koliko vas je doista upoznato s tom pričom koju je prije 18 godina pokrenulo Udruženje za razvoj kulture (URK)? Koliko znate o pokretu koji je okupio nas nekolicinu sa samo jednom idejom – idejom stvaranja. Nitko nije znao što želimo postići i kako bi taj klub trebao izgledati. Nismo imali proračun kao ni početni kapital, a ipak, Močvara još uvijek stoji ponosno i radi čak i danas, nakon dugih osamnaest ljeta.

IMG_8175
IMG_8218

O početku Močvare pričala sam s priznatim kazališnim redateljem, D.J.- em i gospodinom “svašta nešto”, Mariom Kovačem koji je ujedno i glasnogovornik nove kampanje (KLIK→ bit.ly/mochvara) – prikupljanja sredstava za izdanje knjige u kojoj bi ideja Močvare bila dostojno predstavljena.

IMG_8226-2

Ana: Dok smo bili klinci radili smo za ovaj klub sve što treba. Kako danas gledaš na tu ideju stvaranja nečega “samo zato da postoji”?

Mario: Kako bi shvatili ideju osnutka Močvare, važno je na trenutak vratiti se u post ratne devedesete i vrijeme kad je izbor nekih koncerata i predstava bio znatno sužen i manji nego danas po količini prostora kojeg smo mogli koristiti. Dogodilo se to da smo iz nekog sustava koji je bio relativno otvoren za omladinske aktivnosti – kako se to tada zvalo – ušli u neki oblik kapitalizma i najednom je za sve trebalo imati početni kapital. Uz to, mnogi su prostori prenamijenjeni ili zatvoreni. Vrijednosti su se srozale i to se dosta osjetilo i na umjetničkom planu. Kroz URK i Attack okupila se kritična masa ljudi šarolika u svim segmentima. Prva akcija koja je mene upoznala s URK-ovcima bila je akcija na Ponikvama davne 1997. Kroz druženje s tim ljudima, pa čak i kad nisam bio aktivan u stvaranju nego sam bio samo dio publike, probudila se u meni želja za pripadnošću toj zajednici koja se stvarala kao i želja za volonterizmom.

IMG_8187

Ana: Ideja o stvaranju kluba potekla je upravo od te ekipe entuzijasta i volontera koji se nisu bavili problemima i onime što ne mogu ostvariti, nego su se bavili rješenjima i svim onim kako nešto učiniti. Danas, kad razmišljam kako je uopće sve to uspjelo, svjesna sam da su upravo vrijednosti poput volonterizma i osjećaja pripadnosti one koje su omogućile stvaranja kluba poput Močvare. Koji su tvoji prvi projekti u Močvari?

Mario: Dosta brzo, već kad smo pokrenuli Festival alternativnog kazališnog izričaja, iz Močvare je došla ideja o organizaciji kazališnog programa u klubu, a ne samo glazbenog. Nisu samo bendovi i glazbenici oni koji traže prostor za svoj izričaj, već i kazalištarci i ostali umjetnici. Močvara je pružala infrastrukturu koja omogućuje učenje, druženje i razmjenu ideja mladim umjetnicima. Tek smo nakon 4-5 godina dobili svoje prve honorare i bili smo začuđeni kako, eto, postoji netko tko želi platiti za to da nas gleda.

Ana: Močvara je počela sa svojim javnim radom u prostoru kraj Botaničkog vrta, da bi se na kraju preselila u prostor bivše tvornice “Jedinstvo” na Trnjanskom nasipu, gdje i danas obitava. Koliko je simbolike u tom “močvarnom” ambijentu?

Mario: Močvara (mi) je ubrzo postalo mjesto poput dnevnog boravka. Svaku pauzu od predavanja provodio sam tamo. Nije to nikada bio klasični klub u kojeg dođeš navečer popiti piće, to je oduvijek bio inkubator za upoznavanje ljudi. Puno šireg kruga ljudi od onog kojeg bi upoznao inače. Prostor pored Save donekle je uvjetovao promjenu u tom segmentu, ali je donio dobrobit u nekom drugom. Novi prostor omogućio je radioničarski tip rada. Tu smo se mogli zatvoriti s nekom kazališnom skupinom i održati edukaciju, učiti i sl. Mnoge su predstave nastale tu. Prvi žongleri i ulični zabavljači vježbali su upravo tu, a čak smo imali i nogometni turnir pod naslovom “Kriva noga”.

Collage_Fotor
IMG_8223

Ana: Danas često čujemo upotrebu riječi močvara u negativnom kontekstu. Tako se poziva ljude da glasaju za stranke koje će nas “izvući iz močvare”, a proziva se i neke druge da okončaju “močvaru u nogometu”. Iako često negativno oslikana, nas je naša Močvara ipak učila pravim vrijednostima.

Mario: I danas dok radim neku predstavu, primjerice u HNK, dogodi mi se da zasučem rukave i pomognem napraviti oko scene sve što treba. Ništa mi nije teško i istinski uživam u stvaranju, u svakom dijelu procesa. Vjerujem da je upravo Močvara zaslužna za to. Postali smo generacija kojoj je duh DIY postao stvaran. Osim poslovičnog “zasukivanja rukava”, također smo i sve među sobom dijelili. Znalo se dogoditi da dođe po 5 bendova koji, kad se skupe, imaju opreme dovoljno za eventualno jednog. Iz te kombinacije slabe kulturne ponude i relativne neimaštine, kreativnošću smo to krpali i nadomještali.

IMG_8252
IMG_8238

Ana: Koja je vrijednost Močvare danas i zašto je dobro da svi znaju gdje se ovaj klub nalazi i čemu služi?

Mario: U Močvari, i dan danas, mogu nastupiti bendovi i kazališne trupe koji nigdje ne bi mogli napuniti prostor ili biti financijski isplativi. U Močvari je svatko dobrodošao pod uvjetom da ne širi poruku mržnje. To je ono što Močvara jest – utočište neobičnih umjetnika, ali i publike, konzumenata specifičnog i drugačijeg ukusa. Močvara se uspjela izboriti za poziciju anything goes što će i dalje pružati mogućnost održavanja “neprofitnih” večeri u smislu novca, ali u smislu stvaranja ideja, kreativnosti i upoznavanja ljudi sličnog ukusa, potpuno profitabilnih. Močvara pruža mogućnost pogreške, onoga što u kazalištu zovemo “zlatna pogreška”. Naravno da i u svijetu umjetnosti mora postojati mogućnost pogreške i neuspjelog eksperimenta kako bi se stvorilo nešto bolje. Drugog takvog mjesta u Zagrebu nema.

*******

Mario je dobro zaključio cijelu priču i ovaj naš put po aleji sjećanja s tim da je Močvara bila i ostala stanište neobičnih bića, životom bogato mjesto, mjesto gdje žive rijetki i drugačiji. U močvari žive oni koji su ugroženi koji ne mogu živjeti u bilo kakvim uvjetima i povlačeći tu metaforu klub Močvara je to stanište neobičnog. A i danas i uvijek postojat će ljudi koji će se tu osjećati kao doma.

Tekst: Ana Kotzmuth for MLZ

Fotografije: Marija Laća za MLZ

Lidija By

Duboko smo zakoračili u proljeće.

Krenulo je toplo, pa vruće… pa je vrijeme odlučilo malo zakomplicirati nam život. A ja sam se već o(t)pustila i riješila se zadnje linije otpora zimi, čarapice i zimsku odjeću preselila kod mame na tavan, izvukla bicikl iz spremišta i čvrsto odlučila jednim udarcem ubiti dvije muhe. Na dva kotača. Postići zavidnu liniju za plažu i lakše fokati tajne kutke grada i drveće u cvatu kako bih ih ponosno pokazala svojim Instaprijateljima. A onda ponovno zahladi, pa stalno sipi neka kišica i puše vjetar, južina se ušulja pa je onako nekako toplo, sparno, mamurno… mant(r)a niski tlak.

Ali ne, ne nedam se ja tako lako. Inspiraciju za bolji život uvijek nađem u prokušanom receptu. Minglanju po proljetnim eventima. Teškom blogerskom životu…hi, hi!

Red ljepote, pa fine papice, pa tanka linija kulture. Sve to zalije se finim vinima, galonima kofeina (zbog južine, of course) i eto nas. Grad je oživio, a i ja s njim.

Simpa i ležerno

Ekipica iz agencije Dialog lijepo je osmislila prezentaciju Niveinog novog proizvoda u simpa-hipsterskom hostelu Swanky Mint. Na terasici, uz bazen, koktele, tropsko voće i mini-modnu reviju dvojca ELFS. Bio je to prvi događajčić ovog tjedna kojeg je (i)pak okrznula kiša pa nisam mogla skočiti u bazen (ne znam je li to bila ideja organizatora, ali moja svakako je), ali sam uživala u finim niveastoplavim koktelima, grickala ukusne voćno-slatke zalogajčiće, uživala u dosjetkama simpatičnog voditelja priredbe koji se nekako nametnuo kao glavna zvijezda. A mogla sam se i njihati u ritmu glazbe DJ Chilla, družiti se s poznatim kolegama blogerima i novinarima te voditi opuštene razgovore koji se i inače vode na nekoj plaži uz more u toploj ljetnoj večeri.

NIVEA SUN event_2_Fotor
NIVEA SUN event_Fotor

I upoznati se s Niveinom inovacijom, proizvodom Nivea Sun, koji objedinjuje dvije (u životu svake žene) bitne stavke: kožu štiti od sunca, a odjeću od mrlja. Pa, divotica! Lakše ću prebroditi ljeto, naučih. Dobit ću lijepu boju, a odjeća će zadržati postojanost…

Dakle, odrađeno profi. A od Dialogovaca i mojih dragih cura iz Nivee nisam drugo ni očekivala. Što ću kad imam neke osobne simpatije prema akterima u priči ♥!

Collage_Fotor

Na visokoj nozi

Mjesto radnje drugog eventa bio je hotel Double Tree by Hilton. Domaćin je bio tvrtka Lux-Factor iz Slovenije, a zvijezda priredbe: nova krema za njegu tetovaža Tattoo Nano Shock. Moglo bi se možda, u slobodnom prijevodu, prevesti kao krema koja će šokirati vašu tetovažu. Što li će reći moje tetovažice, upitah se i uputih na događaj.

Lux_Factor-26
Lux_Factor-24

Tu je onako sve bilo prilično – na visokoj nozi. Hoh, rekli bismo mi u Zagrebu. Dočekala nas je čaša rose pjenušca Frangež, a samo predstavljanje kremice održala je Instagram zvijezda Hana Hadžiavdagić Tabaković, ambasadorica Lux-Factor proizvoda. Bila je prisutna i Hanina mama. Podrška u poslu poznate Influencerice sve je pratila budnim okom iz prvog reda osobno svjedočeći da su Lux-Factor proizvodi vrlo kvalitetni (posebno krema 4D Unti-Wrinkle formula) koju već godinama koristi), a da je kćer i pravi primjer dobre genetike nasljeđene od majke.

Lux_Factor-29
Lux_Factor-20
P_SR9860_KREMA

Nakon Hanine besede o novom FL proizvodu, slijedilo je okupljanje oko stolova s personaliziranim kanapeićima. A meni je bilo zabavno uz stare i nove kolege iz svijeta medija. Posebno sam se obradovala mojoj dragoj prijateljici Zori Bjelousov, urednici portala Femina.hr (koja je nedavno imali divan intervju s mojom malenkošću → klik, klik HERE)!

Mogli smo se (da smo htjeli) fotkati u SelfieBoxu… što mi je malo, kao dio eventa, iskočilo iz cijele priče s visokom nogom, pa sam odlučila ne pokvariti si cijeli hoh doživljaj sebićem. Na odlasku smo dobili lijepu kutiju s proizvodima Lux-Factora i novu kremicu koju ću svakako isprobati na svojim tetovažama, a odlučim li se za još koju, napokon neću morati kupovati Bekutan mast.

Lux_Factor-3
Lux_Factor-25

In Vino Veritas

Posljednje okupljanje ovog tjedna odvijalo se u restoranu Dubravkin put. Organizator je bila agencija Alert , a prezentirala se promjena imena Vinarije P&F Jeruzalem u Puklavec Family Wines. Što je pohvale vrijedan čin jer moram priznati da mi se prva varijanta nije baš nešto sviđala.Pa se jednim udarcem ubilo nekoliko muha. Pardon my french, ne onih vinskih, naravno. Premda je za vrijeme prezentacije cijele priče zaista jedna velika i dosadna muha oblijetala oko glava uzvanika (među kojima su se nalazila renomirana imena naše grastro i vinske scene: Sanja Muzaferija, Davor Butković i Ribafish), ista ipak nije sletjela ni na jednu od spomenutih nego je kasnije ipak netragom nestala.

Puklavec3
Puklavec2

Za to vrijeme obitelj, koja se vinarstvom bavi od 1934., predstavila nam je svoju odluku o promjeni imena, a na radost svih nas vinopija, predstavili su i dvije nove premium linije u asortimanu: seriju Seven numbers (tako da već kupnjom butelje znaš na kojem je položaju dozrijevalo grožđe) i Zlatnu liniju: sivi pinot, traminac, sauvignon i meni osobito drag, rumeni muškat. Nakon prezentacije uživali smo u delicijama šefice kuhinje Dubravkinog puta, koji su u mom slučaju bili “preslabi” u odnosu na slijed vina koji sam “morala” degustirati u (ipak) kratkom roku. Pa sam na kraju, zajapurenih obraza lagano isteturala iz restorana (što je kažu bio cilj:-)), ali My Gooood... usred bijela dana i usred šume, Lanaaaaaa!

Puklavec4
Puklavec1

Uglavnom, lijepo i korektno osmišljeno. Mislim da je malo nedostajalo živih, novih faca iz svijeta marketinga novog doba (food blogera prije svega), ljudi koji bi brzo prenijeli informacije na društvene mreže. No ja sam, kako mi se čini, bila jedna o rijetkih koja sam sumanuto škljocala mobitelom prenoseći vijesti live... a znate kako se kaže, ako niste na fejsu, ne postojite:-)!

Puklavec5

Fotografije: press

Lidija By
Okušani recept za zabavnu i ispunjenu nedjelju!
Vrlo jednostavan! A okus fantastičan!
Processed with VSCO with a5 preset

Lagano umutite drvenom kuhačom jedno cool mjesto u gradu, nedavno otvoreno (koje su svi ZG Instagrameri, koji imalo drže do sebe, već posjetili i ovjekovječili) – Café Botaničar, na Marulićevom. Dodate dvije talentirane djevojke – Bojanu iz beogradskog Re:Art Concepta i Editu, vlasnicu bloga Kuživancija (čije recepte dnevno gutam, i teoretski i praktično), finu zdravu klopicu i prstohvat vedrih i simpatičnih ljudi koje sam strela uživo, prvi puta (Ivana i Barbara) – i rezultat je sjajan. Za prste polizat!

Processed with VSCO with a5 preset
Processed with VSCO with a5 preset

Bojana i Edita predstavljale su zajednički koncept: Evergreen Adriatic Forest! (Više pročitajte OVDJE!)

Čisti dokaz da talent i kreativnost ne poznaju baš nikakve granice. Došla sam nešto kasnije, a čveng sam dogovorila s imenjakinjom Lidijom s bloga Lili Halo Decoration (kliknite OVDJE ⇒obožavam njezin blog♥). I vrlo se brzo pokazalo da nismo samo imenjakinje, nego i srodne duše. Znate, ono… kad sretnete ljude s kojima imate toliko tema kao da se poznate oduvijek. I ne zatvarate usta – što zbog priče, što zbog Editine torte koja je naprosto čisti mljac. A pri tome zdrava, veganska varijanta!

Processed with VSCO with a5 preset

Ručno rađena keramika made by Bojana toliko je slatka i neodoljiva da sam na odlasku morala kupiti još jedan, neznamkojiporedu, ovaj puta rozi keramički tanjurić… na opće veselje mojih ukućana koji kroz kuhinju više ne mogu prolaziti od tanjurića, šalica i ostalog posuđa (a koje nam naravno sve treba:-)!)

Processed with VSCO with a5 preset
Processed with VSCO with a5 preset

Fina klopica, odlično društvo, ugodan ambijent, predivni cvjetni aranžmani (bravo Pixy with Love)… kao što kaže Lidija My Kinda Day.:-)

Tko bi doma? Zapravo, odlučile smo na odlasku, opraštajući se od Bojane, da ne idemo doma, nego u Begeš. Dogovor je pao. Bojana će organizirati jednu radionicu keramike, samo za nas u Beogradu. Budući se sušenje keramike čeka cc 4-5 dana, morat ćemo toliko dugo ostati u Beogradu!!! I joooooj, što ćemo raditi toliko dugo tamo???

Processed with VSCO with a5 preset
Processed with VSCO with a5 preset

Fotografije: Lidija Tomas Matijević by lilihalodecoration

My Little Zagreb By

Proljeće je u zraku… Osjećate? Nakon što su šafrani promolili svoje sramežljive ljubičaste i bijele glavice i preplavili livadu pod mojim prozorom, nešto je veselo i ludo zamirisalo i u zraku. Slučajnost?

Ne vjerujem.

Sam kraj zime ili početak proljeća, kako mi optimisti volimo reći još u posljednjim danima veljače, vrijeme je koje je u našim kalendarima rezervirano za još jedan događaj koji veseli nas, ali i čitavu obitelj – Fašnik! I to onaj najraskošniji i najkreativniji, samoborski.

Zato Lidija i ja nismo dvojile gdje poći u utorak, posljednji, 12. dan i grand finale velikog ludila u gradu nadomak našeg. Osim što Samobor volimo i posjećujemo čitave godine (da, kremšnite – ali samo su jedan od zilijun razloga za to), u njemu se u utorak okupilo more mladih i onih nešto manje mladih maskiranih i veselja željnih gostiju i domaćina. Od zombija, malih sirena, kauboja i indijanaca, vrlih nam političara do ribeža (da, ribeža – apsolutno me oduševila ekipa od četiri pajdaša maskiranih u RIBEŽE; kreativnost at its fullest 😉 sve je bilo spremno za zabavu uz vatromet, dodjelu nagrada i šlag na torti – koncert. No doći ćemo do tog dijela…

sbf_8950_14466
sbf_8963_14467

Nisam znala (mea culpa) da tradicija samoborskog fašnika seže daleko u 20-te godine 19. stoljeća pa je ovaj, u kojem smo uživale, 191. samoborski fašnik po redu! Wow!

Tijekom tog modernog festivala maski koji uspješno njeguje tradiciju gradom u vrijeme događanja prodefilira i 200 000 posjetitelja, a omiljena je meka i svih Zagrepčana.

sbf_9173_144959

Krafnica sim, kuhano vince tam i bile smo spremne da se utaborimo na Trg Fašničkih velikana na kojem se taman održavala dodjela posebnih nagrada i priznanja za sve koji su svojim maskama doprinijeli ovogodišnjem izdanju Samoborskog Fašnika. Kategorije su dodijeljene u više kategorija, a pobjednici su Trolovi (najbolja obiteljska maska), Broz bez nade (najbolja pojedinačna maska), Dobar, loš i pročitan (najbolja grupna maska). Super je fora što su nagrađeni i najbolji pijači, odnosno vlasnici Fašničkih putovnica koji su vjerno skupljali pečate u odabranim Fašničkim lokalima. Eeee, da sam prije znala da takvo što postoji. Piješ Pijuckaš, a netko te još nagrađuje za to. Vrhunska ideja! :) Osim pojedinaca, nagrade su zasluženo osvojili i mjesni odbori, lokali, slastičarnice i restorani, a tko je bio najbolji pročitajte OVDJE!

Izbor najboljih maski

Nagrade su dodijeljene i vrijeme je za malo “ozbiljnije” aktivnosti poput suđenja. No ovo je bilo zabavno! Princ Fašnik, logično, nije imao nikakve šanse da se izvuče, iako je Fiškal uporno i advokatski iskusno nastojao opravdati sve njegove nepodopštine koje je počinio u Fašničkoj republici u posljednjih 12 dana. Neće moći ove noći. Kako i inače biva, proglašen je krivim te je tradicionalno spaljen, uz odobravanje brojnih okupljenih. Ključevi su grada vraćeni onamo gdje im je i mjesto, gradonačelniku Kreši Beljaku, a nebo se zažarilo uslijed vatrometa. O da… sve je bilo spremno za koncert jer kako drugačije završiti ovo višednevno veselje i maskirani tulum nego pjesmom i plesom!

Spaljivanje Fašnika uz vatromet

sbf_9478_145055
sbf_9636_153411

Koncert Prljavog kazališta, benda koji djeluje već četiri desetljeća, na noge je podigao pomalo već uspavane klince, ali i njihove roditelje (mame pogotovo;) te dokazao i pokazao zašto ga vole generacije i generacije. I dok su naši školarci, koje smo povele sa sobom, već polako zjevuckali, tražile smo put prema parkingu i negdje još iza čule Jajin glas koji je pjevao: “Želio sam biti…heroj ulice…Bar jedan dan…djevojko bar jedan sat”. I to je to, summa summarum – svi su prisutni bili heroji – 191. Samoborskog Fašnika!

Mi ga nećemo propustiti ni dogodine, nemojte ni vi :)

sbf_9861_153415

Fotografije: arhiva Samoborski fašnik

My Little Zagreb By
Bio je to vikend za pamćenje!

Nakon kiše koja je cijelog petka ispirala zimu sa zagrebačkih ulica, u subotu je osvanulo sunce mameći nas na odlazak u prirodu! I da… inače bismo se uputili u neki od zagrebačkih parkova, na šetnjice naših gradskih jezeraca ili planinarili okolnim obroncima… da već nismo rezervirali fašničku feštu u Arena centru. I vjerujte nam, uopće nije bilo dvojbe.

Svi su putevi te subote vodili u najbolji zagrebački shopping centar koji se uvijek izdavaja po tome što svojim posjetiteljima nudi puno više od pukog shoppinga.

U očekivanju nastupa

25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL

Ne, ne… nije da imamo nešto protiv lova na last, last, last sniženja, prebiranja po novopristiglim kolekcijama, u finoj klopici u gastro zoni gdje možemo uživati u hambijima, piletini, woku, ćušpajzu, svježe iscijeđenim sokovima, kolačima (name it), nekoj dobroj matineji ili premijeri na filmskom drugom katu, macaronsima u Torterie ili nabavci špeceraja u Intersparu. Sve nam je to inače zabavno (dobro, osim špeceraja ☺), ali “umiješate” li, u sve to navedeno, i odličan provod i ugodno i korisno provedeno popodne onda su dovoljne tri riječi – ne može bolje! Zapravo može jer uključuje i naše mališane – halo! Sjajno!

Plesni punktovi Zagreb

I tako se naša mala ekspedicija MyLittleZagreba prošle subote uputila u Arena centar na hvalevrijedan event: fašničku zabavu pod maskama s humanitarnim karakterom.

Ana je povela Vida (2) i Fridu (5), Matea Janka (10), a Diana i ja smo došle solo. Diana, jer nema klince, a ja jer moji više ne žele sa mnom (tako je to s tinejdžerima):! Frida je došla već spremna, maskirana u princezu željno upijajući sve oko sebe dok je Vid nezadovoljno trljao okice nakon upravo odrađenog spavanca. Janko je bio uvjeren da ga sve to neće interesirati (jer on je već veliki momak, naravno) i da će prvom prilikom zbrisati u Lego store na prvom katu. Mi smo se pak nadale da ćemo uhvatiti priliku i sjesti na kavicu u obližnju Lorcu i napokon se malo ispričati (nismo već dugo, a tema uvijek ima!). No odličan program poremetio nam je planove.

Izrada fašničkih maski u suradnji s Muzejom grada Zagreb

Frida je odmah zasjela za okrugli stol i aktivno se uključila u izradu maski. Šljokice, ljepila, škarice, kartoni… I nova, originalna maskica nastala je u trenu! Tko bi odolio? Vida smo brzo “probudili” jednim đirom u autiću, a onda je sjeo na jedno drugo prijevozno sredstvo (dečki!!) – i na konjiću uživao u Facepaintingu pretvorivši se u trenu u Indijanca. Vauuu, divile su se mame☺!

Facepainting

Janko je vrlo brzo zaboravio na Lego store (ha-ha, barem ne trenutak) jer su ga privukle karaoke. Ponosno se družio i s Klaunovi(ma)doktorima. Poznati Crveni nosovi skupljali su donacije (prodajući ukusne krafne) za male bolesnike koje redovno uveseljavaju u bolnicama širom Zagreba. Ne moramo napomenuti da smo kući otišle s cijelim naramkom krafni☺!

Dok smo se (KREATIVNO) zabavljali, na podiju su se izmjenjivale plesne skupine, a nakon toga hrabri karaoke pjevači i pjevačice, na koje se Janko ipak nije prijavio. Ni super nagrade od 500 kn za prva tri mjesta nisu mogla odagnati tremu prvog nastupa.

Karaoke

25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL
25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL
25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL

A onda smo i same posustale, i počele se ludirati zajedno s klincima…

Kavica je na kraju morala malo pričekati. Umorne smo sjele i napokon odahnule prepoznajući oko sebe zajapurena lica i drugih sudionika. Ako nam ne vjerujete, pogledajte fotkice! I obavezno zakazujemo sljedeći čvenk u Arena centru!

Crveni nosovi

25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL
25.02.2017., Zagreb - Humanitarni maskenbal Arena centar pod maskama.
Photo: Borna Filic/PIXSELL

Fotografije: arhiva Arena centar

My Little Zagreb By
U doba fašnika jedna jednostavna, ali sjajna slastica postaje princeza naših domova (i šire) – krafna! Ili krofna ili pokladnica… no kako god ih zvali, jedno im je zajedničko: vrijeme mašakaranja one čine posebnim.

Osim što su fine i ukusne, osim što ih možemo jesti u tonama (napokon i službeno imamo ekskjuz… pa vrijeme je maškara)… one nas vraćaju u doba djetinjstva kada smo i same odlazile u susjedstvo, kucale na vrata, pjevale fašničke pjesmice, a kući se nerijetko vraćale promrzlih nosića i prstića (dok je još zima znala malo duže trajati).

Koliko su neprikosnovene u svijetu maškara dokazuje i činjenica da je čak i u Fašničkoj republici Samobor dopušteno da s trona skinu popularne samoborske kremšnite koje im bez borbe ustupaju vlast. Jer ako je “prava vlast” u rukama Maškara, onda i krafna može s trona zbaciti kremšnitu. Što se nas tiče, to bi moglo potrajati i duže (i stalno)… no dobro, o ukusima se ne raspravlja!

1

Tajna dobrih krafni, kažu znalci, leži u tome koliko ljubavi uneseš u izradu istih. I koliko ih jako lupaš, dodale bi mi;-). I da… recept se čini jednostavan: na kilogram brašna idu 2 dkg soli, 30 gr kvasca, 5 dkg šećera i malo putra. Onda se u te suhe sastojke dodaju jaja pomješana s vodom (sve skupa 7 dcl). Oblikuju se loptice, pričeka se da se dignu i onda se na svakoj strani peku 3 min. I pune se. Čokoladom, marmeladom, vanilijom… u samoborskim slastičarnama i raznim, drugim punjenjima (čak i aktivnim ugljenom!). Wooow!

8

Koliko god se činilo da ih je jednostavno napraviti kod kuće, hmmm… odlučile smo ovaj puta ne upuštati se u tu avanturu. Teško da ćemo imati tu sreću kao gospođa Krafn koja je u fašničko doba u Njemačkoj, žarko želeći sudjelovati u fašničkoj povorci, željela napraviti kolač od dizanog tijesta, pa joj to nije uspijevalo i onda je ljuto bacila tijesto u ulje… i, hop, nastala je krafna.

Radije ćemo ju zamijeniti avanturom odlaska u Samobor u kojem ćemo, osim u krafnama, uživati i u završnim događanjima na Fašniku.

Zakazujemo dejt u utorak… na Trgu Fašničkih velikana u Samoboru!

A isti u utorak, 28. veljače započinje u 18:00 sati gdje će nas vrući ritmovi Bailatino showa – scensko-plesnog programa dobro zagrijati i pripremiti za (šmrc) zatvaranje 191. Samoborskog fašnika. Čekaju nas dodjele nagrada Fašničke galge i Srakino gnezdo, zatim one za najbolje mjesne odbore, za najbolju maskiranu obitelj, izbor finalnih pojedinačnih i grupnih maski, izvlačenje dobitnika Fašničke putovnice te na kraju naravno suđenje Princu Fašniku. Što će mu presuditi, to je još sa sigurnošću ne zna ;-), no sigurno znamo da nas na kraju cijele priče čeka – vatromet! Jupiiii…

Izvjesno je da će se ključevi Fašničke republike ipak morati predati nazad uredovnim, ne tako zabavnim i pomalo predvidivim vlastima, no tugu ćemo lakše preboljeti uz koncert Prljavaca koji počinje u 21:00 sat.

Što se čeka? Idemo se još malo ludirati… jer povratak u normalan život ionako nas čeka tu iza ugla!

Do sljedećeg Fašnika!

Fotografije: arhiva Arena centar, arhiva Samoborski fašnik

My Little Zagreb By
S prvim predznacima proljeća, postajemo (malo) nervozni, nestrpljivi; vrpoljimo se na radnim mjestima, želimo izaći na otvoreno, ne možemo dočekati da se sunce napokon ozbiljno ukaže, viknemo na dječicu i muža kad možda i nemamo pravi razlog… poznato?

Ništa čudno!

Dosta nam je zimskog sivila, niskih temperatura, upornih viroza, zahtjevnog šefa na poslu. Željni smo sunca, topline, zabave, opuštanja, ludiranja…

Osjećamo proljeće u zraku! Don’t blame us!

O.k., možda ne možemo (barem većina nas, hi-hi) otperjati u Dominikansku republiku, izležavati se na vrućem bijelom pijesku i piti koktele u zalasku sunca, ali možemo se odlično zabaviti u jednoj drugoj republici – onoj Fašničkoj!

Tko zna, možda su oni koji su osmišljavali samoborski Fašnik još davne 1827. godine imali sličan sindrom proljetne depresije kao i mi;-)!

Ha, ha… naime, rijetki pisani dokumenti dokazuju da se već tada na ulicama malenoga Samobora održavalo fašničko veselje, a u općinskom magistratu plesalo se – pod maskama. Znali su naši stari kako se riješiti proljetne depresije:-)!

Kako bilo, u toj se Republici do dana današnjeg odlično zabavlja. Kako i ne kad njome vladaju maškare pod čvrstom palicom Princa Fašnika.

sbf_3111_101858

Već tjedan dana ta odmetnuta ekipica pali i žari pa se tako svaki dan tim šarmantnim mjestašcem nadomak Zagreba osjeća neka druga vibra. Zvuk motora automobila i svakodnevne jadikovke u kafićima zamijeni vesela graja povorki raskošnih maski, fašničkih skupina, Samoboraca, gostiju i turista koji ne žele propustiti vrhunsku zabavu. Na trgovima se održavaju dječje predstave i radionice, razna druženja, utakmice, filmske matineje, izbori maski, bogati glazbeni program, koncerti poznatih zvijezda. Ulice preplavljuju povorke velikih i malih maškara. Klaunovi, vampiri, princeze, likovi iz poznatih filmova, romana i crtića, indijanci, kauboji… sve ono što smo oduvijek željeli biti. Ne samo kao mali!

Ako ste kojim slučajem propustili dosadašnja događanja, imamo dobar plan za vas.

Ugovaramo dejt u Arena centru u Zagrebu već – danas!

Povedite svoje klince i klinceze i iskoristite priliku izraditi unikatnu masku koju ćete nakon toga prošetati i Samoborom. I ne samo to! Cjelodnevni program u Areni izuzetno je bogat događanjima. Na eventu, koji će se odvijati u jutarnjem i popodnevnom terminu, moći ćete pogledati nastupe Plesnih punktova Zagreb, ali i omogućiti svojim klincima da i sami postanu zvijezdama dana uz nastup na karaokama u 11.15 ili 17.00 sati (ne zaboravite ih prijaviti na natjecanje sat ranije ;)).

crveni nosevi-13
radionica-9-12-53

Znači, prvo dobra zabava u Areni, a onda nedjelja rezervirana za – Samobor. Nedjeljni program Dječjeg fašnika sastoji se od nastupa Dječjeg zbora Smješak (od 10:40) te od 11:00 sati maskirane povorke grupa osnovnih škola. Nakon toga zajedno sa svojim mališanima moći ćete uživati u nastupu Cirkuske udruge Razbribriga. Također, na Trgu Srakinih mališana od 10 do 17 sati odvijat će se program JumpingClay radionica i predstave Laboratorija zabave u maloj dvorani Galerije Prica, te predstave Šarenog svijeta i Udruge Antuntun na maloj pozornici od 10 sati. U 11 sati u kino dvorani čeka vas projekcija dječjeg filma Anka Brazilijanka.

Zvuči sjajno zar ne? Jedini problem na vidiku je – što od svega toga izabrati? Ili se možda ipak klonirati, ha-ha…

Ključevi grada Samobora kod princa Fašnika sigurno su do utorka. Ne propustite priliku biti stanovnik ovog ludoga grada barem na nekoliko dana. Zabava zagarantirana. Klinci nikad veseliji, proljetna depra lagano nestaje…

Što se čeka? Vidimo se tamo?

 

Više informacija na: www.arenacentar.hr, www.fasnik.com

Fotografije: arhiva Arena centar, Samoborski fašnik