Pratite nas

Zatvori
Ana Kotzmuth By

Potaknuta (već skoro zaboravljenim) ljetom, druženjem i prijateljstvom, počela sam razmišljati o tome što život čini toliko posebnim? Za nikoga život nije isti, nikome nije jednako lagan ni težak i svatko ga vidi svojim očima. A tko je bolji sugovornik u toj temi od našeg priznatog psihologa i mentalnog trenera Igora Čerenšeka, mog prijatelja i suradnika…

FullSizeRender 39

Ana: Forrest Gump je često citirao svoju majku dok je objašnjavao ljudima da je život poput kutije s čokoladicama. Genijalno i jednostavno. No, što ti kažeš na usporedbu života s čokoladom?

Igor: Definitivno nije. Iako ima raznih vrsta čokoladica pa čak i onih s čilijem, soli ili nekim drugim neobičnim sastojkom, čokoladice su većinom slatke. Život nije baš tako sladak i, iako ti se na prvu može svidjeti, život je često i gorak i ima after taste. Život me češće podsjeti na neke druge stvari.

Ana: Budući da sjedimo u Craft Room-u, pravit ću se da sam dobra u pogađanju pa ću reći da tebe život više podsjeća na pivo.

Igor: Upravo tako! Život ima svu vezu s pivom, oni su nevjerojatno slični. Život je često gorak što ne znači da u njemu ne možeš uživati. Ima i trenutaka koji su slatki i fini i ugodni ali i ti trenutci obično prebrzo prođu. Na život se treba naviknuti kao i na okus piva. Nikome se pivo nije svidjelo na prvu. Kreneš ga piti jer si vidio da to i ostali rade, praviš se da je odlično jer je i drugima takvo, a onda, nakon nekog vremena, shvatiš da si zapravo i sam počeo istinski uživati u tom piću. Kad prođu te prve “dječje bolesti” i napraviš prve korake prema ozbiljnom pivopiji, otkriješ kako kod piva postoji puno izbora. Dok testiraš razne vrste (kao mi danas op.a.), neke zavoliš više, neke manje. Neki okusi ti se čine odličnima, sve dok ih doista i ne probaš, a za neke koje nikad ne bi probao shvatiš da su ti zapravo baš ti najbolji. Nekim okusima se uvijek iznova vraćaš, dok su neki rezervirani samo za posebne trenutke.

FullSizeRender 20

Ana: Kako te pijenje piva definira kroz godine odrastanja? Postoji li razlika u tvom ukusu sad, za razliku od onog kad si bio nešto mlađi?

Igor: Naravno da postoji. Danas ne mogu ni zamisliti da pijem pivo koje mi je sa 18 godina bilo odlično. I iako sam se dosta dugo držao te svoje odluke da mi je lager iz plastične boce sjajan životni izbor, negdje u srednjim dvadesetim ipak sam kapitulirao i počeo mijenjati navike. Kao i u životu, za uvid je potrebno vrijeme, a vlastitih odluka i osobnih uvjerenja teško se odreći samo tako.

Ana: Ja sam tek sa trideset i nešto godina prešla na Craft pivo. Dakle, dosta dugo sam se držala svojih navika i pila relativno nekvalitetno pivo. Znači li to da neki sazrijevaju malo kasnije i da treba vremena za odluke u životu?

Igor: Mislim da čovjek lakše dolazi do novih spoznaja s promjenom okoline. Meni je odlazak na studij u SAD-u dao priliku da Craft probam puno ranije. Naime, tamo svaki drugi student kuha svoje pivo i zapravo se bori dok ne dođe do dobitne kombinacije. Bilo je tamo nevjerojatnih piva, a neki od tih studenata su kroz taj svoj hobi razvili konkretne biznise koji opstaju i dan danas. Dakle, da, ponekad treba promijeniti okolinu kako bi doživjeli nove situacije, probali nove okuse, udahnuli neki novi svijet. S tim često dođe i inspiracija za promjenom.

FullSizeRender 23

Ana: Craft pivo je nastalo pokušajima i promašajima – ako se mene pita, većinom na temelju velikog broja promašaja. Što misliš o tome da inače uspjevaju oni koji se lakše nose s neuspjehom i oni koji na neuspjeh gledaju kao na sastavni dio procesa i učenje? Što možemo naučiti i mi ostali od Craft pivara?

Igor: rijetki imaju luksuz uspjeha na početku procesa. Uspjevaju oni koji vjeruju da će se nešto dobro i veliko dogoditi na putu prema cilju. Uspjevaju oni koji imaju više od jedne ideje i guraju ih istovremeno jer tako povećavaju vjerojatnost uspjeha. Život nema samo jednu tajnu, ima ih nekoliko.

Ana: Razni okusi podsjećaju nas na razne trenutke u životu. Pripremila sam za tebe nekoliko vrsta Craft piva različite boje – od svjetlijeg prema tamnijem. Ispričaj nam prvo što ti padne na pamet dok ih ispijaš, a sutra ću ti dati tabletu za glavu tako da preživiš :)

Igor: Prije nego krenemo, sjetio sam se prvog Craft piva koje sam probao, a nema ga tu na listi – to je bilo pivo mog prijatelja iz SAD-a, gospodina Weissa :) Mislim da s tim prezimenom nije imao šanse baviti se s bilo čim drugim u životu. Probao sam to pivo i ostao zapanjen. Kakvo novo iskustvo, otvorili su mi se novi horizonti! To je pivo bilo potpuno drugačije od svega što sam do tad probao. To me iskustvo podsjeća na mene jer nekako uvijek imam potrebu raditi stvari koje su nešto drugačije od onoga na što su ljudi navikli. Oduvijek sam težio nečemu drugačijem. Ta posebnost bi zapravo bila konstanta u mom životu :)

FullSizeRender 15

The Garden 96 IPA (7,6% alc.)

Podsjeća me na početak moje karijere. Okus koji prevladava je neobičan, a pivo sam morao probati dva puta :) Testirao sam ga i prošlo je! A onda sam ga popio cijelog :)

Tiny Rebel Clwb Tropicana IPA (5,5% alc.)

Mene već naziv ovog piva čini sretnim :) Miris bombona podsjeća me na jedno odlično mjesto kojeg sam volio posjećivati dok sam studirao u Minneapolisu, a zvao se Gay 90’s. Bio je to gay pub koji je poznat po otvorenosti i nevjerojatnoj pozitivnoj atmosferi koje dopušta ljudima da budu kakvi god žele biti. Ovo pivo je toliko zabavno da mogu za njega reći da je to pivo koje može biti što god poželi :)

Zmajska Pivovara Pozoj IPA (7,3% alc.)

Uh! Ovo je sjajno pivo, prava IPA! Podsjeća me na standard. Iako umjeren u svim okusima, savršeno je balansiran. Sve se zbraja logično. Podjeća me ne cjelinu jer ona je rijetko samo zbroj svojih dijelova već više od toga. Kao da je netko imao na umu snagu tima dok je slagao ovo pivo. Bravo Pozoj!

Crafter’s Swing American Red Ale (4,7% alc.)

Ovo pivo me vraća u vrijeme ljetovanja dok smo bili djeca. Trebao je cijeli dan, mojoj ekipi i meni, da sagradimo “sklonište”. Tamo smo se igrali od jutra do mraka, a piće koje smo sa sobom nosili, vezali bi špagom i hladili na dnu Jaruna. Ljeto je oduvijek bilo rezervirano za uživanje :)

Križevačko tamno pivo (6% alc.)

Nisam ljubitelj crnog piva, a ovo me pivo podjeća na izazove. To je jedna od prepreka u svijetu piva koju bi trebao srušiti kako bi još više mogao uživati u pivu općenito. Nije mi se ni prvo crno pivo svidjelo koje sam u životu probao, a nije mi se svidjelo ni ovo :)

FullSizeRender 25

Hvala ti Igore na ovom putu po aleji sjećanja. Vjerujem da ovo nije zadnje pivo koje smo zajedno popili, a vjerujem i da će nas svako sljedeće inspirirati na rast i razvoj, rušenje barijera, a možda i pjevanje na glavnom trgu. Nikad ne znaš što ti sljedeći Craft donosi…

FullSizeRender 26

Razgovarala: Ana Kotzmuth za MLZ

Zahvaljujemo Craft Room-u!

Lidija By

Ovo nije klasična priča o jednom od mnogobrojnih restorana u Zagrebu. Nije ni recenzija njegovog menija. Niti promocija. Bilo bi zaista nedolično da se, uz, smatraju neki priznataimena zg-gastro scene, moja malenkost upusti u takvo što. Pri tom se ipak moram malo pohvaliti. Često jedem na “finim” mjestima (kako bismo mi Zagrepčanci to rekli) pa mi nepca prolaze šegrtovanje. Navikavaju se lagano na ono što je dobro, a što baš i nije. Od čega naprosto izgubim razum svih osjetila ili krenem (to “fino” i dobro izreklamirano mjesto) zaobilaziti u velikom luku. Dakle, postoje znalci, stručnjaci, ljudi “od zanata” koji mogu stručno izraziti svoje mišljenje i dati pravu ocjenu… No pomalo, doći ćemo i do toga.

IMG_9045

Vratimo se mi priči. Ovo je dakle priča o ljubavi prema tom divnom životnom afrodizijaku (hrani), o ljubavi (u) spravljanja iste, o filingu koji on izaziva (ne samo) mojim osjetilima. O dvoje ljudi koji već dvadesetak godina usješno vode zagrebački restoran u srcu Zagreba. I koji su u taj posao zaljubljeni od momenta kada su krenuli u njega. O ljubavi koja još uvijek traje i samo je jača i postojanija. Ne o poslu, nego o pozivu.

IMG_9180

Ovo je priča o jednom popodnevu čistog gušta kada smo moja fotografkinja Marija i ja posjetile restoran Boban, dogovorivši intervju par dana ranije s direktoricom restorana Ivom Jurković. Posjetili bismo mi ga i prije, no, kako to u životu biva, (jer netko to od gore vidi sve…) povukao nas je taj naš dobročinitelj za rukav i rekao: “Djevojke, evo prilike! Što ste čekale? Preduhitrili su vas inspektori Michelina koji su restoran Boban uvrstili u svoj vodič preporuke restorana u Hrvatskoj.”

Okej! Oprostit ćemo im :-) !

IMG_9105

Kad malo bolje porazmislim, ne znam otkud da krenem s pričom. Od hrane koju nam je osoblje restorana pripremilo i koja je čekala pravi moment da bude servirana. Od razgovora u koji smo odmah uplovile, neobavezno, onako ženski. Od ugodne atmosfere i/li mog pogleda koji se nije mogao odvojiti od svakog, pažljivo biranog detalja na stolu i oko njega, na terasi… Težaaaak posao :-) !

IMG_9052
IMG_9008

P R E D J E L O

Veliki okrugli tanjur prvi se našao na stolu pred nama. Kompozicija predjela – posebno spravljena samo za nas kako bismo mogli probati dio iz bogate ponude restorana Boban, a koja se uvijek može naručiti u različitim varijantama (ili zasebno), u  dogovoru s osobljem restorana.  S koje su nas mamile: različite vrste bruschetta na domaćoj ciabatti, pršut San Daniele, salama Felino, dimljena guščja prsa, lardo – kremasta bijela panceta, kravlji sir s tartufima, ovčji sir (Pecorino), Parmigiana – vegeterijansko jelo, talijanski klasik; može biti toplo predjelo ili glavno jelo…

IMG_9111
IMG_9129

Dok sam se ja “utapala” u talijanskom kremastom siru, buratti, najnježnijeg mogućeg okusa koji sam ikada probala s domaćim džemom od rajčica koji sami spravljaju, Iva nam priča:

“Veliki napor ulažemo u izbor kvalitetnih namirnica. Voće, povrće, svježe meso nabavljamo od lokalnih proizvođača, OPG-ova i svakodnevno na placu. Imamo dvije žene u kuhinji zaposlene samo da rade domaće tijesto. Ponosni smo na činjenicu da sami proizvodimo sve što možemo: pečemo tri vrste kruha, od njih radimo domaće bruschette i crostina.

Cvijeće koje koristimo kao dekoraciju u jelima (a jestivo je☺), nabavljamo od jednog simpatičnog para iz Utrina koji ga uzgajaju u svom stanu u neboderu. Budući je naša kuhinja mediteranska s naglaskom na talijansku, autentične talijanske proizvode, vrhunske kvalitete nabavljamo u Italiji u koju odlazimo jednom tjedno. Prije svega burattu, koja mora biti savršeno svježa, dozrela mesa koja moraju proći posebne procese obrade i slično.”

GLAVNO JELO

Jesam li vam rekla da je Iva prilično samozatajna osoba? Trebalo mi je podosta vremena da je uopće uvjerim da bi se, prilikom našeg razgovora, trebala i fotografirati. „Ajde, može… malo, ali decentno“,  jedva je pristala. Logičan odgovor jer je i Iva, predivna žena, upravo takva. Decentna, opuštena, elegantna, elokventna, profesionalna… Majka  sina jedinca, studenta prava. Supruga, s kojim Boban vodi još od davne ’97, a mlađeg brata, restoran “Ill Secondo” sedam godina. Osoba u koju se zaljubite taj čas.

“Nemoj me molim te pitati koji mi je draži”, smije se. “Prijepodne sam u Bobanu, a popodne u Secondu. “Nekim ljudima ponedjeljak je stres, meni je velika radost jer jedva čekam ići raditi ono što volim.”

IMG_9097

Pred nama se reda izbor iz glavnog menija: risotto s jadranskim kozicama, desertnim vinom, mladim špinatom i aromom lavande, ručno rađeni domaći ravioli s mladim krumpirom u laganom umaku od divljih šparoga i smeđim šampinjonima, confit od patke s okruglicama od kruha aromatiziranim špekom, baby pilić iz ekološkog uzgoja (koji ne prelazi cc 500-600 grama) mariniran i pečen s pečenim mrkvicama, pečenim mladim lukom, krumpirom, rikulom u domaćem umaku Aioli, “popularna” Rustica – komadići bifteka sa pečenim krumpirom, rukolom, crvenim radićem i cherry rajčicama…)

IMG_9216
IMG_9162
IMG_9191
IMG_9202
IMG_9211

I dok se čulo mmmmm, aaaaah (s naše strane), Iva naglašava da ničega od ovoga ne bi bilo bez njezinih vjernih, dugogodišnjih, talentiranih suradnika:

”Branko Kusavac naš je, rekli bismo, kuhar nad kuharima. S nama je stalno i već prilično dugo Damir Anić, talentirani mladi chef. Naš uspjeh prije svega dugujemo ljudima koji su s nama ovjde, praktički 24 sata. Adriana, moja prva suradnica, osoba je koja koordinira kuhinju i salu, obavlja korespodenciju na svim poljima (s gostima, klijentima, dobavljačima…)”.

Dok pijuckamo malvasiju dubrovačku bijelu iz vinarije Crvik, ne zaboravlja spomenuti da je muž Damir taj koji je “odgovoran” za bogatu vinsku kartu… Između ostaloga, naravno!

“Ponosni smo na činjenicu da posebno promoviramo mlade vinare, osobito hrvatske. Često imamo promociju nekog našeg domaćeg vinara, kad ta vina prodajemo po posebnim, prilagođenim cijenama tako da pružamo šansu i gostima da uživaju i isprobavaju ih, ali i našim vinarima da se probiju svojim asortimanom”, dodaje Damir.

IMG_9051

DESERT ZA KRAJ

“Naši vjerni, stalni gosti, ali i jako puno turista koji posjećuju Zagreb tijekom cijele godine dokaz su da je naš trud sve ove silne godine prepoznat i cijenjen. To nam je najveća nagrada. To je ono zbog čega ovo radimo, što nas svaki dan pokreće i daje nam elan da iz dana u dan postajemo samo bolji.”

Okej, okej… ali, heeej, guys! NE samo to! Ne mogu odoljeti, onako tipčno ženski da mi ispriča… što se to dogodilo s Michelinom. Kako su ušli u preporuku francuskog vodiča za restorane, jednog od najprestižnijih u svijetu, čije preporuke uvažavaju i gosti i struka. Jer se radi o vrlo strogim kriterijima koje rastorani moraju zadovoljavati. “Što se dogodilo? ”, pitam nestrpljivo. I potaknuta food filmovima (čiji sam veliki obožavatelj) nastavljam: “Pričaj!!! Došli su. Odložili su vilicu na pod? U paru. Muško i žensko. Naručili glavni meni i a la carte? Vi ste se u kuhinji preznojili, nastala je panika, ha-ha!”

IMG_9283

Dok se pred nama pojavljuje niz deserata, sve favorit do favorita s Bobanove liste – Merinque torta (torta bez brašna, od kore bjelanjaka s komadićima pistacija, pinjola, oraha i malih kockica čokolade s tučenim vrhnjem), čokoladni fondant sa sladoledom od vanilije, Torta od sira bez brašna i na kraju Merinque – ljetni (sezonski) složenac sa svježim jagodima, kremom na bazi jogurta, mascarponea i mljevene merinque… Iva se smije:

“Ha-ha! Ma kakvi. Mi uopće nismo znali da su oni tu. Nismo znali ni da su odlučili uopće ‘uzeti’ Hrvatsku u razmatranje. Nismo imali pojma. Pa nama dnevno u restoran uđe od 300 do 500 ljudi. Tko bi to pratio? Suprug i ja bili smo u kinu kad smo od djevojke našeg sina Nine dobili SMS da smo uvršteni u preporuku, jer je ona to vidjela na internetu. Suprug i ja smo pomislili da se šali s nama, dok nam nisu počele pljuštati čestitke sa svih strana.

IMG_9223
IMG_9255

Kasnije smo shvatili da su bili prije nekoliko mjeseci po fotografijama i jelu koje su objavili, a na kojima se vidi da smo tada jela koja su probali posluživali na daskicama koje smo ubrzo nakon toga zamijenili.

Jeli su Bruschettu s rajčicom, basilicom i maslinovim uljem (naše najjednostavnije predjelo), rezance s teletinom, vinom i kaduljom i naš domaći tiramisu rađen od domaćih piškota. Dakle, sve što smo sami “proizveli”, što je pretpostavljamo bio glavni adut što su nas uvrstili u svoj respektabilni vodič.

Ne mogu reći da nam to zaista puno ne znači. Naravno da znači. Jer i sami, kad putujemo po svijetu, u izboru restorana vodimo se njihovim vodičom. No prije svega to priznanje smo shvatili kao dokaz da svoj posao radimo dobro, da su najbolji prepoznali našu kvalitetu. I sve nas je to oduševilo i dalo još veći podstrek da i dalje nastavimo istim putem”, skromo dodaje na kraju Iva.

IMG_9265

Zaustavljam diktafon, ali ćakula i dalje teče jer imamo toliko raznih tema. Off the record: Pričamo i o domaćoj ponudi naših restorana (Iva hvali mnoge restorane koji se nikada ne nađu na stranicama naših gastro vodiča, a hrana im  je božanstvena), o tome kako sve stigne i o tome što ona najviše voli jesti… i kako, do vraga, može uz sav taj posao ostati tako vitka i elegantna (moja opaska :-))!

“Znaš što ti ja najviše volim kad dođem kući? Prvo uzet malo kruha i utoćat ga u domaće maslinovo ulje. Ostalo mi je to još iz djetinjstva u Imotskom… nema boljeg, zar ne?” smije se.

A moja Marija (rođena Šibenčanka) i ja kimamo glavom. “Ne, nema boljeg, Iva!!!”

Napomena:

Osim restorana Boban, u preporuku su ušla još 33 hrvatska restorana. I to po 12 istarskih i zagrebačkih te deset dubrovačkih. Tako su na listi ugostiteljskih objekata s Michelinovom preporukom dubrovački restorani Nautika, Vapor, 360, Stara Loza, Pantarul, Proto, Azur, Dubrovnik, Kopun i Bistro Tavulin, u Zagrebu Apetit City, Gallo, Le Bistro Esplanade, Zinfandel’s, Takenoko, Mano, Dubravkin put, Boban, Fajn, Mundoaka, Bistro Apetit i Agava, te u Istri Pergola, San Rocco, Marina, Damir&Ornella, Sv. Nikola, Wine Vault – Monte Mulini, Batelina, Zigante, Alla Beccacola, Konoba Morgan, Konoba Čok i Meneghetti. U društvo oko dvije tisuće elitnih restorana diljem svijeta, tzv. zlatnu selekciju, s jednom Michelinovom zvjezdicom prvi je ušao rovinjski restoran Monte.

Tekst: Lidija Šeatović

Fotografije: Marija Laća

Zahvaljujemo obitelji Jurković i osoblju restorana Boban na predivnom druženju i razgovoru

Ana Kotzmuth By

Jeste li znali da u Zagrebu postoji punoljetno stanište neobičnih stvorenja? Čudesno mjesto u kojem mogu svi odrastati? Mjesto susreta shvaćenih i neshvaćenih? Inkubator za mlade i nejake?

Iako zvuči kao da se radi o izmišljenom mjestu iz bajke, riječ je o Močvari – jedinom klubu mladih u kojem je dopušteno sve osim govora mržnje. Zvuči sjajno, zar ne?! No koliko vas je doista upoznato s tom pričom koju je prije 18 godina pokrenulo Udruženje za razvoj kulture (URK)? Koliko znate o pokretu koji je okupio nas nekolicinu sa samo jednom idejom – idejom stvaranja. Nitko nije znao što želimo postići i kako bi taj klub trebao izgledati. Nismo imali proračun kao ni početni kapital, a ipak, Močvara još uvijek stoji ponosno i radi čak i danas, nakon dugih osamnaest ljeta.

IMG_8175
IMG_8218

O početku Močvare pričala sam s priznatim kazališnim redateljem, D.J.- em i gospodinom “svašta nešto”, Mariom Kovačem koji je ujedno i glasnogovornik nove kampanje (KLIK→ bit.ly/mochvara) – prikupljanja sredstava za izdanje knjige u kojoj bi ideja Močvare bila dostojno predstavljena.

IMG_8226-2

Ana: Dok smo bili klinci radili smo za ovaj klub sve što treba. Kako danas gledaš na tu ideju stvaranja nečega “samo zato da postoji”?

Mario: Kako bi shvatili ideju osnutka Močvare, važno je na trenutak vratiti se u post ratne devedesete i vrijeme kad je izbor nekih koncerata i predstava bio znatno sužen i manji nego danas po količini prostora kojeg smo mogli koristiti. Dogodilo se to da smo iz nekog sustava koji je bio relativno otvoren za omladinske aktivnosti – kako se to tada zvalo – ušli u neki oblik kapitalizma i najednom je za sve trebalo imati početni kapital. Uz to, mnogi su prostori prenamijenjeni ili zatvoreni. Vrijednosti su se srozale i to se dosta osjetilo i na umjetničkom planu. Kroz URK i Attack okupila se kritična masa ljudi šarolika u svim segmentima. Prva akcija koja je mene upoznala s URK-ovcima bila je akcija na Ponikvama davne 1997. Kroz druženje s tim ljudima, pa čak i kad nisam bio aktivan u stvaranju nego sam bio samo dio publike, probudila se u meni želja za pripadnošću toj zajednici koja se stvarala kao i želja za volonterizmom.

IMG_8187

Ana: Ideja o stvaranju kluba potekla je upravo od te ekipe entuzijasta i volontera koji se nisu bavili problemima i onime što ne mogu ostvariti, nego su se bavili rješenjima i svim onim kako nešto učiniti. Danas, kad razmišljam kako je uopće sve to uspjelo, svjesna sam da su upravo vrijednosti poput volonterizma i osjećaja pripadnosti one koje su omogućile stvaranja kluba poput Močvare. Koji su tvoji prvi projekti u Močvari?

Mario: Dosta brzo, već kad smo pokrenuli Festival alternativnog kazališnog izričaja, iz Močvare je došla ideja o organizaciji kazališnog programa u klubu, a ne samo glazbenog. Nisu samo bendovi i glazbenici oni koji traže prostor za svoj izričaj, već i kazalištarci i ostali umjetnici. Močvara je pružala infrastrukturu koja omogućuje učenje, druženje i razmjenu ideja mladim umjetnicima. Tek smo nakon 4-5 godina dobili svoje prve honorare i bili smo začuđeni kako, eto, postoji netko tko želi platiti za to da nas gleda.

Ana: Močvara je počela sa svojim javnim radom u prostoru kraj Botaničkog vrta, da bi se na kraju preselila u prostor bivše tvornice “Jedinstvo” na Trnjanskom nasipu, gdje i danas obitava. Koliko je simbolike u tom “močvarnom” ambijentu?

Mario: Močvara (mi) je ubrzo postalo mjesto poput dnevnog boravka. Svaku pauzu od predavanja provodio sam tamo. Nije to nikada bio klasični klub u kojeg dođeš navečer popiti piće, to je oduvijek bio inkubator za upoznavanje ljudi. Puno šireg kruga ljudi od onog kojeg bi upoznao inače. Prostor pored Save donekle je uvjetovao promjenu u tom segmentu, ali je donio dobrobit u nekom drugom. Novi prostor omogućio je radioničarski tip rada. Tu smo se mogli zatvoriti s nekom kazališnom skupinom i održati edukaciju, učiti i sl. Mnoge su predstave nastale tu. Prvi žongleri i ulični zabavljači vježbali su upravo tu, a čak smo imali i nogometni turnir pod naslovom “Kriva noga”.

Collage_Fotor
IMG_8223

Ana: Danas često čujemo upotrebu riječi močvara u negativnom kontekstu. Tako se poziva ljude da glasaju za stranke koje će nas “izvući iz močvare”, a proziva se i neke druge da okončaju “močvaru u nogometu”. Iako često negativno oslikana, nas je naša Močvara ipak učila pravim vrijednostima.

Mario: I danas dok radim neku predstavu, primjerice u HNK, dogodi mi se da zasučem rukave i pomognem napraviti oko scene sve što treba. Ništa mi nije teško i istinski uživam u stvaranju, u svakom dijelu procesa. Vjerujem da je upravo Močvara zaslužna za to. Postali smo generacija kojoj je duh DIY postao stvaran. Osim poslovičnog “zasukivanja rukava”, također smo i sve među sobom dijelili. Znalo se dogoditi da dođe po 5 bendova koji, kad se skupe, imaju opreme dovoljno za eventualno jednog. Iz te kombinacije slabe kulturne ponude i relativne neimaštine, kreativnošću smo to krpali i nadomještali.

IMG_8252
IMG_8238

Ana: Koja je vrijednost Močvare danas i zašto je dobro da svi znaju gdje se ovaj klub nalazi i čemu služi?

Mario: U Močvari, i dan danas, mogu nastupiti bendovi i kazališne trupe koji nigdje ne bi mogli napuniti prostor ili biti financijski isplativi. U Močvari je svatko dobrodošao pod uvjetom da ne širi poruku mržnje. To je ono što Močvara jest – utočište neobičnih umjetnika, ali i publike, konzumenata specifičnog i drugačijeg ukusa. Močvara se uspjela izboriti za poziciju anything goes što će i dalje pružati mogućnost održavanja “neprofitnih” večeri u smislu novca, ali u smislu stvaranja ideja, kreativnosti i upoznavanja ljudi sličnog ukusa, potpuno profitabilnih. Močvara pruža mogućnost pogreške, onoga što u kazalištu zovemo “zlatna pogreška”. Naravno da i u svijetu umjetnosti mora postojati mogućnost pogreške i neuspjelog eksperimenta kako bi se stvorilo nešto bolje. Drugog takvog mjesta u Zagrebu nema.

*******

Mario je dobro zaključio cijelu priču i ovaj naš put po aleji sjećanja s tim da je Močvara bila i ostala stanište neobičnih bića, životom bogato mjesto, mjesto gdje žive rijetki i drugačiji. U močvari žive oni koji su ugroženi koji ne mogu živjeti u bilo kakvim uvjetima i povlačeći tu metaforu klub Močvara je to stanište neobičnog. A i danas i uvijek postojat će ljudi koji će se tu osjećati kao doma.

Tekst: Ana Kotzmuth for MLZ

Fotografije: Marija Laća za MLZ

Matea By

Sjećam se, taman negdje prošle godine u ovo vrijeme ili tek koji tjedan kasnije, zima je svakako bila na izdisaju, posjetile smo moja Lidija i ja Mandalu, novi frizerski salon u gradu o kojem su svi pričali (a mi i pisale:-)).

Osim što smo otkačile na interijer u čijoj su izradi i restauraciji sudjelovali vlasnici Vlasta i Darko koji su nam u međuvremenu postali i dragi suradnici i prijatelji, u oči nam je odmah upala još jedna stvar: njihove vizitke. Nije klišej kako je prvi dojam od neprocjenjive važnosti, među ostalim i zato što je nenadoknadiv, a upravo su te posjetnice iliti vizitke ono što o svakome tko ih ima i daje (kome god, kada god) priča priču i ostavlja trag, nešto poput vlastoručnog potpisa moderne ere. I tako smo, uz čaj i ćakulu, prvi put čule za Ivanu i Vjeku…

IMG_5195

Upoznala sam ih nešto kasnije i baš su me, poput njihovih radova na koje sam u međuvremenu bacila oko, kupili na prvu.

Ivana i Vjeko Crnojevac grafički su dizajneri koji su se upoznali radeći u istoj firmi, provodeći dane zajedno shvatili da dijele puno više od poslovnog interesa, zaljubili se, otvorili vlastiti studio, u međuvremenu se oženili i postali roditelji…

Kreativne ovčice ime je pod kojim djeluju i uspješno stvaraju i “mekeću” već godinama. Dio tajne svojeg uspjeha podijelili su i s nama (i zato im hvala). Pa krenimo….

IMG_5252

Kako je i kada krenula vaša poslovna avantura? Kada ste “zameketali” zajedno?

Upoznali smo se u bivšoj firmi u kojoj smo radili zajedno i nakon nekoliko godina shvatili da smo ipak nešto (puno) više od dobrih kolega… Nakon što smo se oženili jednostavno smo osjetili da je trenutak da zajedno krenemo novim putem i tada su nastale “Kreativne ovčice”.

Osim poslovnog putovanja, prije 10 godina krenuli ste i na privatno. Koliko vam život olakšava činjenica da radite zajedno? Koliko je teško danas biti privatnik u hrvatskim okolnostima?

Biti zajedno i privatno i u poslu oboje doživljavamo nekako prirodno… Ako ljudi mogu dobro funkcionirati u braku, ovaj dodatak posla je samo malo “pojačana” varijanta. Važno je kao i u svemu u životu osjećati gdje smo sami sa sobom i ljudima oko sebe i onda sve sjedne na svoje mjesto. Danas biti privatnik je puno teže nego prije desetak godina, posebno pošto smo u tome zajedno, ali ako postoji jasna vizija što se želi napraviti, onda to funkcionira bez obzira na “vanjske uvjete”.

U kojem ste trenutku prepoznali dizajn kao odabir svog životnog zanimanja? Koliko svi zajedno podcijenjujemo moć vizualne komunikacije i prvog dojma koji ostavljamo u tim situacijama?

Od malih nogu smo oboje bili skloni likovnom izražavanju i nekako nas je život doveo tu gdje smo. Kreativni proces je nešto što nas ispunjava, pa je ovo valjda bio logičan slijed događaja:) Ljudi sve više postaju svjesni važnosti vizualne komunikacije zadnjih godina, tako da se situacija polako (ali sigurno) popravlja. To vidimo dosta kroz klijente koji nam se javljaju i koji su već u startu svjesni koliko je važno između ostalog imati dobar logo, vizualni identitet, komunikacijske materijale s kojima onda idu prema svojim klijentima. I mi nastojimo klijentima kroz određene primjere iz prakse skrenuti pažnju na taj dio poslovanja, a to se nekako i vraća jer uočavamo da većina klijenata koji nam se javljaju želi baš raditi s nama.

U svom poslu prilično ste svestrani – za klijente radite doslovno sve – od dizajna logotipa, vizualnog identiteta, plakata, prospekata, velikih formata, oglasa, mobilne aplikacije, web stranice… Postoji li u tome nešto što volite raditi više od ostalih stvari?

Uživamo u izradi logotipa i vizualnih identiteta, ali svaki projekt u kojem imamo dovoljno slobode je nešto čega ćemo se rado prihvatiti :).

IMG_5218

Na kavi smo se šalili kako ste omiljeni dizajneri hrvatskih glazbenika. Radili ste s Jelenom Radan, Pavelom, Općom opasnosti, Meritasicama, Pamelom Ramljak, Colonijom, Ninom Kraljić… Za CD Voyage Jelene Radan osvojili ste i Porina za najbolje vizualno oblikovanje. Kako ste osmislili taj cover?

Da, album Voyage je bio prekrasna suradnja s Borisom Sekulićem i Jelenom Radan… Cijela priča s kojom su krenuli, da je svaka pjesma jedna razglednica u albumu koja se doista može poštom poslati slagala se takoreći sama od sebe i na kraju je finalni proizvod bio nešto što su svi prepoznali. I album Gle grupe Meritas nam je isto posebno drag. Tu smo umjesto klasičnog ovitka napravili drveni okvir za slike u kojem se mogu izmjenjivati razne stranice albuma sa slikama i stihovima, a može ga se složiti u varijanti za stol ili zid. Radili smo ovitke za zaista najrazličitije žanrove glazbe, od klasične, preko tamburaša, do rocka i popa. Volimo kroz opremu cd-a ispričati neku priču, napraviti odmak od klasične forme, ali samo ako to priča dopušta.

Postoji li neka suradnja koju biste mogli izdvojiti kao najdražu? Kako uopće izgleda taj proces od prvog susreta i kontakta s klijentom do finalnog proizvoda?

Nezahvalno je možda izdvajati neke suradnje jer je svaka na svoj način posebna. S nekima smo postali i kućni prijatelji, ali sa svima imamo dobar odnos i komunikaciju. Proces je ponekad različit, ovisno o kakvom se projektu radi, ali u pravilu uvijek imamo neki inicijalni sastanak da se međusobno osjetimo, da što bolje doživimo klijenta i njegovu priču, a onda od tuda idemo dalje ovisno o čemu se radi. Neki su projekti što se same produkcije tiče klasični, a kod nekih tada počinje vrlo kompleksan posao projektiranja, istraživanja materijala i tehnika izrade i sl.

Postoji predrasuda kako je dobar dizajn nužno skup. Slažete li se s time?

Ukratko, ne! Jedna od stvari koja nam je jako važna u našem poslu je kako pronaći tu ravnotežu da je cijena prihvatljiva za klijenta, posebno za manje firme ili obrte koji tek pokreću poslovanje, a da i mi s našim poslom ostanemo u plusu. Mislimo da u našem studiju ljudi mogu dobiti kvalitetne materijale po prihvatljivim cijenama.

Neki brendovi koje ste dizajnirali od prvih koraka kasnije su se prilično razvili… Koja vam je suradnja najdugovječnija i kolika je zasluga kvalitetnog vizualnog dizajna za uspješnost određenog proizvoda?

Jedan od brendova koje smo počeli pratiti dosta rano je volimljuto.com. Mislimo da ta priča sama po sebi pokazuje što se dogodi kada se spoji kvalitetan proizvod i dobar brending. Tu smo krenuli s dizajnom logotipa i nekoliko etiketa, a danas ih vizualno pratimo u cijeloj paleti proizvoda i pratećih materijala koje  nude kod nas i u inozemstvu. Također bi voljeli spomenuti i tvrtku Dionaea vrtovi kod kojih uz razne reklamne materijale svake godine imamo otvorene ruke za oblikovanje kalendara koji su dosta drugačiji od onoga na što su ljudi navikli. I tvrtku HiPP Croatia pratimo preko deset godina na našem tržištu. Puno je tu klijenata koji su nam od početka dali svoje povjerenje i kojima smo na tome vrlo zahvalni, a ako ih počnemo sve nabrajati nećemo doći do slijedećeg pitanja :)

Imate li poruku za naše čitatelje? Kako vas mogu kontaktirati i što je to što im baš vi možete ponuditi?

Ako pokrećete novi posao, izbacujete na tržište novi proizvod ili osjećate da je vrijeme za redizajn nečega što više ne funkcionira kako bi trebalo, i sviđaju vam se naši radovi, slobodno nam se javite bez obaveze. Rado ćemo vam pomoći barem savjetom, a možda i započnemo neku novu priču! Što možemo ponuditi našim klijentima? Teško je tu nešto sročiti a da ne zvuči kao prodajni slogan. Ali s nama zaista možete imati sveobuhvatnu kvalitetnu uslugu po “normalnim” cijenama. Mislimo da naši radovi govore jedan dio priče, a telefonom ćemo vam otkriti drugi!

I za kraj, kako se opuštate, koji vam je ispušni ventil? Što radite kad ne radite ili kako kao Ovčice najbolje puštate mozak na pašu?

Slobodno vrijeme najviše provodimo s našom kćeri, a paralelno smo u edukaciji za terapeute osobnog razvoja što nas zadnjih godina, otkako smo slučajno krenuli na neka predavanja i radionice, jako ispunjava i daje jedan novi smisao svemu što nas okružuje. Ako još svemu tome dodamo i psa, sa slobodnim vremenom smo već u minusu. :)

IMG_5265

Tekst: Matea Roščić

Fotografije: Marija Laća

Snimano na Zrinjevcu za vrijeme Adventa

Lidija By

S ulaskom u 2017. godinu, portal Femina.hr koji uređuje lijepa i talentirana Zora Bjelousov, ući će u prvo desetljeće svoga postojanja.

(Bravo Femina, bravo Zora!!!).

 

Femina hr. jedan je od rijetkih privatnih medijskih projekata koji je koncipiran kao “editor’s choice” digitalna platforma, zapravo nešto između portala i bloga. Zora voli (i razvija) osobni touch pa ćete na Femini susresti kolumniste i autore u koje ima povjerenja i s kojima voli surađivati; proizvode i modu koju osobno voli i nosi; mjesta i putovanja koje sama iskusi…

Diplomirana novinarka i magistrica odnosa s javnošću, karijeru je počela u tisku, ali se ubrzo zaljubila u digitalne medije i gotovo potpuno predala strastima novih medijskih bespuća;-)! Osim što stoji iza Femine (i njezinih dinamičnih profila na društvenim mrežama), ima i svoj Youtube kanal! Njen privatni Instagram profil (@zorabjelousov) obožavam jer, osim trendova mode i ljepote, puno fotki posvećuje zajedničkoj nam ljubavi – Zagrebu.

Malo smo se podružile, porazgovarale i pofotkale u jednom od njenih najdražih zagrebačkih mjesta, u hotelu Esplanade…

zora2

Zašto toliko voliš Esplanadu?

Osim što obožavam njen poseban austrougarski duh i čarobnu, elegantnu estetiku, volim je iz osobnih razloga. Od malih nogu smo mama, tata i ja na Oleander terasi slavili moj rođendan. Ja sam ljetno dijete pa su me svakog srpnja, za rođendan, vodili na ručak ili večeru na Olenader terasu. Možete zamisliti koliko sam si bila važna, mala curica, odjevena u haljinicu i sređena za tu posebnu prigodu, na jednom takvom prekrasnom mjestu.

Što ti znači Zagreb?

Zagreb je moj voljeni rodni grad. Svaki kutak nosi posebnu priču, asocijaciju, sjećanje… Moja je baka, tatina mama, stanovala u Demetrovoj ulici na Gornjem gradu pa smo pokojni tata i ja gotovo svakog vikenda išli na Gornji grad, šetali, igrali se na Vranicanijevoj poljani… Kao dijete, s njim sam obilazila sve muzeje, galerije, koncerte, događanja… Kako je bio istaknuti novinar i cijeli svoj radni vijek proveo na HTV-u (tadašnjem JRT-u), bio je savršeno upućen u kulturna zbivanja u gradu – nema gdje nas nije bilo. Moj je ujak Marko Mikulandra pak, upravo iste godine kada sam se rodila, pokrenuo prvo off-kazalište u gradu, poznato Kazalište Bagatella, pa sam kroz djetinjstvo u tom malom, ali predivnom i dinamičnom kazalištu, upoznala najzanimljivije osobe iz zagrebačkog javnog života…

Koja su danas tvoja najomiljenija mjesta u gradu?

Osim Esplanade u čijem Bistrou volim ručati ili samo popiti kavu, ima još jako puno toga… Zagreb je u posljednjih nekoliko godina postao toliko bogat svime – slastičarnicama, kafićima, restoranima… Grad je zbilja dobio jednu novu, modernu dimenziju. Najčešće na kavu i kolače idem u Velvet, Dežman, Magnoliju, Slatku priču, Fine torte… Super su mi Finjak, Kim’s Coffee… Luda sam za kavom i sretna sam da imamo nova mjesta sa specialty coffee ponudom tipa Cogito Coffee, Najgora kava u gradu, Eliscaffe… Ljeti volim terasu stare Kinoteke… Veliki sam gurman pa isprobavam puno restorana i slastičarnica… Ako petkom ili subotom odlučim ići van, izbor su već godinama – klubovi Jabuka i Močvara. Sigurno ću se tek naknadno sjetiti što sam sve željela spomenuti… : )

zora65

Prijeđimo malo na posao – nedavno si se, na iznenađenje mnogih, ponovno odlučila angažirati u tiskanim medijima…

Ja sam totalni digitalni freak, obožavam svoj portal i njemu se u potpunosti posvećujem, ali da, stigla je jedna lijepa i primamljiva ponuda u magazinu koji i inače osobno čitam pa je nisam mogla odbiti. Dapače, veselim se tom novom angažmanu. Riječ je o magazinu “Ljepota&Zdravlje” u kojem od ovog broja svakog mjeseca pišem beauty kolumnu. S obzirom da trenutno u životu imam taj predivan luksuz da mogu birati s kim i što ću raditi, ovo je nešto na što sam pristala s velikim zadovoljstvom.

Uređuješ svoj portal, pišeš tekstove, pišeš blogerske recenzije, fotografiraš, imaš svoj Youtube kanal, vodiš sve društvene mreže vezane za Feminu, baviš se menadžmentom firme – kako sve to stigneš?

Istina je da puno toga radim sama i to je iscrpljujuće, ali imam poslovnog partnera koji je zlata vrijedan i koji odrađuje važne IT segmente posla, dio menadžmenta, marketinških aktivnosti, kao i ne tako nevažne svari vezane za administraciju, knjigovodstvo i sl. Ja sam kreativan tip, koji obožava svoj posao pa mi nije teško posvećivati mu puno vremena. Moj posao je dio moga života i teško mi je odvojiti jedno od drugoga. Nemam nikakvog srama ili problema reći da sam radoholičar i da su moj posao i moj privatni život isprepleteni. Ja ne živim život u kojem posao prestaje u 5 popodne kad zatvorim vrata ureda. Netko će možda misliti da je to koma, ali meni nije – to sam ja i to što radim pričinjava mi ogromnu sreću, zadovoljstvo i ispunjenje. Da ne radim to što radim, vjerojatno bih radila nešto slično.

Čime se najviše ponosiš?

Ako govorimo o poslu, onda sam najponosnija na činjenicu da je Femina.hr portal nastao za čitateljice i zbog čitateljica, ali i zato jer ja sama u tome uživam. Femina nije neki umjetni projekt nastao kako bi bio platforma za oglašivače. Već 10 godina stvaramo životan i koristan, a ne samo trendseterski sadržaj… Naše čitateljice svojim komentarima i raspravama postale su važan dio sadržaja portala. Nikad nismo kupovali fanove na Fejsu ili Instagramu i sve što vidite, rezultat je organskog rasta. Ponosna sam i na to što uživam u poslu zbog samog čina rada i stvaranja, a ne kako bih bila dio ove ili one klike, nekakve tobožnje modne/lifestyle ili kakve već “kreme”. Ne zanimaju me pozeri, umjetni odnosi koji su jako česti u mom poslu, licemjerna cmakanja po eventima i slično. Svi koji me poznaju, jako dobro znaju da nemam dlake na jeziku, da se nikome ne ulizujem i da se ne družim s ljudima iz koristi. Mislim da je u privatnom i poslovnom životu jako važno imati svoj osobni integritet te biti iskren i dosljedan sebi.

zora72
zora31

S obzirom da si strastvena ljubiteljica mode i ljepote, reci nam koje beauty proizvode i brendove voliš, koje modne dizajnere cijeniš…?

Najviše, kao što znaš (:-))… volim parfeme… Ah, mogla bih o njima satima razgovarati… :) Moja je mama bila pariška studentica i profesorica francuskoga jezika pa sam veliki frankofil u svakom pogledu, a posebno kada je riječ o modi i ljepoti. Jedna od najdražih kuća ljepote mi je Guerlain, tu su svakako i Yves Saint Laurent, Lancôme, Cacharel… Volim i francuske brendove za njegu poput Vichyja, La Roche Posay, Avene… U posljednje vrijeme za njegu često koristim proizvode brenda Kiehl’s, a vjerna sam i nekim prekrasnim Avonovim mirisima, posebno posljednjem Avon Life koji je realiziran u suradnji s Kenzom.

Moda je tako široko polje da mi je jako teško govoriti o omiljenim dizajnerima – s jedne strane mogu reći da obožavam mračnu avangardnu estetiku Garetha Pugha, a već za minutu ću se diviti nekoj klasičnoj raskošnoj toaleti Elie Saaba ili Giambattiste Vallija – dosta sam podložna raspoloženjima po tom pitanju. Puno nosim hrvatske dizajnere, posebno Ivana Alduka, Design by Bura, Saru Lončarić… Mi imamo toliko talentiranih dizajnera da je zapravo nepravedno samo neke izdvojiti. Strastvena sam ljubiteljica nakita i tu mi je svakako na prvom mjestu bečki umjetnički nakit Freywille jer je inspiriran mojim omiljenim umjetnicima, prije svega Klimtom.

Kako je biti žena u privatnom poduzetništvu?

Nimalo drugačije nego biti muškarac u privatnom poduzetništvu. Iskreno, ja ne osjećam nikakvu razliku, nikada mi se nije dogodila nikakva diskriminacija na temelju spola. Ali ako me pitaš – kako je biti u privatnom poduzetništvu općenito – odgovor je – jako teško, jako izazovno i jako naporno. Istina, velike su prednosti kada si sam svoj gazda, ali to nosi i velike probleme i odgovornosti. Ljudi koji rade u velikim firmama ili u državnom sustavu i nisu nikada “okusili” što znači biti privatnik, nisu svjesni koliko im je posao olakšan činjenicom da je cijela konstrukcija, infrastrktura i logistika riješena – na njima je samo da rade svoj posao. Kada si privatnik, moraš misliti na svaku sitnicu, a da ne govorim o tome koliko nas sustav financijski iscrpljuje na svakom koraku – hrvatski porezi i zakoni su vrlo anti-poduzetnički. No da ne završim u negativnom tonu, sama činjenica da sam izabrala ovaj put (barem trenutno, jer čovjek nikada ne zna kamo ga budućnost vodi), pokazuje koliko mi je važna samostalnost i neovisnost. Biti sam svoj šef vam je super. 😉 Upravo su samostalnost, neovisnost i luksuz izbora (na koji način, s kim i kako ću raditi), presudni u odluci da već 10 godina uspješno vodim svoj medijski projekt i da, usprkos svim ovim negativnim stranama, ipak uživam u svemu tome i ne bih mijenjala apsolutno ništa u tom segmentu svog života.

Razgovarala: Lidija Šeatović

Fotografije: Robert Semenić

Snimljeno u hotelu Esplanade Zagreb

  • 20. Prosinac 2016.
Lidija By

Hrana mora biti ukusna. Svrha postojanja hrane nije samo zadovoljenje nutritivnih vrijednosti koje trebaju tijelu. Hrana nisu proteini ni kalorije. Hrana je i EMOCIJA.

Ime iza kojeg se ‘skriva’ osoba koja nam je o tome sve otkrila govori za sebe: Delicious and Healthy by Maja.

Maja Brekalo

O autoru ovog članka…

Donedavno, moj tipični doručak sastojao se od bijelog klipića, putra i instant napitka koji mnogi zovu kava. Ručak bih često preskakala, a onda bih u kasnim večernjim satima kriomice listila sadržaj frižidera pazeći da me nitko od ukućana ne vidi. I da će vaga oprostiti. A tijelo zanemariti. “Zdraviji” način prehrane događao se nekom drugom. I onda se dogodio klik. Bez nekog pravog razloga ili… možda to od nekud netko vidi sve???

Na Instagramu sam slučajno naišla na profil @delicious_and_healthy_by_maja i kad sam vidjela kako izgleda hrana koju vlasnica istog svakodnevno posta, koliko ima followera (cc 150.000) i lajkova po postu, na koji način piše svoje postove… preobraćenje je došlo samo od sebe. Nepozvano, jako i udarilo me ravno u – želudac. Dogodilo se da je Maja baš nekako u to vrijeme imala i radionicu u Maksimiru na koju sam otišla – i tu se moj život stubokom promjenio.

MajaBrekalo_Fotor1

A tko je Maja?

Maja Brekalo mlada je, vitka, živahna i šarmantna Zagrepčanka (inače rođena Dubrovčanka, moramo to navesti da se rodbina ne ljuti) koja plijeni posebno pozitivnom energijom. Znate onaj filing kada s nekim odmah uspostavite kontakt, kliknete i pričate, pričate… Iskreno, Maja je osoba koja može pričati više od mene, a to nije tako lako, uvjeravam vas. O onome što strasno voli. Pa je u potpunosti razumijem. Za sebe kaže da je zapravo oduvijek bila posebna pa i kad je hrana u pitanju. Od najranijeg djetinjstva, koje je provela u Dubrovniku, hrana joj je bila jako bitna. Uvijek se načelno zdravo hranila jer osnove svega pa tako i prehrane idu iz obitelji. Jela je i pancetu, pršut, puretinu… ali nikad hrenovke ili salamu. Roditelji su bili gurmani premda je mama najčešće kuhala dvadesetak klasičnih, tradicionalnih jela. Našlo bi se na jelovniku i žabljih kraka… koji su se Maji jako svidjeli, a to baš i nije tako ‘normalno’ za curicu predškolske dobi. Meso&krumpir kombinacija je koja joj je oduvijek bila – dosadna. Ljubav prema voću i povrću razvila je odlazeći rodbini u Konavle. “Primjetila sam da se prilično nekvalitetno hrane. Uzgajali su puno povrća i voća koje sami nisu konzumirali nego – prodavali. Žene su vrlo brzo nakon poroda postajale pretile, prerano su starile, imale puno zdravstvenih problema…” Bila je sigurna da to tako ne mora biti!

Juha od blitve s kvinojom copy

O veganstvu, vegeterijanstvu, makrobiotici…

Maja zapravo nema bezuvjetnu“etiketu” kad je hrana u pitanju. Njezini recepti jesu veganski, no baza je makrobiotička. Kad bi mogla birati, jela bi samo vegansku hranu, no životni uvjeti to joj ne dopuštaju. Obitelj, posao (stjuardese…). U restoranima najčešće naručuje ribu i povrće, jer… “na žalost, u našim restoranima ne možete pojesti ništa pristojno ako to isključuje meso i krumpir. Riža je na žalost uglavnom bijela, kao i tjestenina, povrće je smrznuto, često bljutavo… Radije uzmem komad kozjeg sira… nešto što je zdravo, pa ‘taman prekršila vegansko pravilo’.“ Jedino ne jede meso od rođenja svoje djevojčice Klare, koja uskoro navršava 16 godina.

Kak su jeli naši stari…

“Istraživanja pokazuju da je industrija mesa najveći krivac za zagađivanje planeta, po nekima zagađuje više nego promet. Ljudi se danas ponašaju ekstremno, bolesni su, priroda se uništava… I zašto bi svaki dan morali jesti meso? Ali isto tako ne moramo ga potpuno izbaciti iz prehrane… Važna je ravnoteža. Općenito u životu pa tako i kada je hrana u pitanju.“

A kako bismo mi trebali…

Zapravo, trebali bismo jesti onako kako su jeli naši preci. Netočna je premisa da su naši stari jeli meso svaki dan. “Trebamo raditi male korake u načinu prehrane. Potruditi se da ne jedemo svaki dan meso, da ga naučimo zamijeniti velikim bogatstvom kvalitetnih namirnica koje nas okružuju, a na koje smo potpuno zaboravili ili ih koristimo na jedan te isti način… Trebalo bi više koristiti nerafinirane namirnice, žitarice i mahunarke, orašaste plodove i sjemenke, sezonsko voće i povrće.“

Smoothiji1

O skupoći, visokim cijenama zdravih namirnica…

Mnogi će reći da je “zdrava hrana” puno skuplja od tzv.“tradicionalne”. No to nije točno. Treba se ponašati racionalno. Maja u dućanima zdrave hrane ne kupuje čokoladu ili kekse ili sir… jer su astronomski skupi. A “pogrickate” ih začas. Tamo nabavlja osnovne namirnice, i na onima koje su bitne i koje dugo traju (superhrana, začini…) ne štedi. “Od kilograma riže tri puta napravim ručak. Za pedesetak kuna dva puta mogu skuhati obrok za cijelu obitelj. Treba se samo racionalno ponašati i znati što i gdje kupiti. Žitarice i mahunarke najčešće nabavljam u DM-u, nešto u Bio&Bio, povrće i voće na placu…”

Smoothiji
palačinke od rižinog brašna copy

O prehrani izvan kuće…

Kada je na poslu (tj. na putu), a to je svako malo, Maja nosi skuhanu rižu, skuhanu kinou, povrće, rajčice, avokado… Kupi voće i povrće pa si napravi salatu. Što se tiče prehrane u našim restoranima, tu nema baš puno riječi hvale. “Na žalost u našim restoranima rijetko se može naći kvalitetna veganska/vegeterijanska ponuda jela. Bila bih jako sretna kad bi se i naša restoranska ponuda više razvijala u tom smjeru …”. Kad se hrani u restoranima, Maja najradije odabire ribu i povrću, sushi, tuna stejk… skoro nikada ništa vegansko.

O budućim planovima i željama…

Najradije bi se posvetila edukaciji, održavanju radionica na temu zdrave hrane. Već drži radionice nekoliko puta godišnje, ima četrdesetak zaljubljenika koji ih vjerno posjećuju. “Većina ljudi koji dolaze na moje radionice su svejedi… no žele naučiti pripremati zdrave obroke. Učim ih kako uključiti sve to mnoštvo zdravih namirnica. Ne jedu sjemenke, mahunarke, žitarice (s kojima btw ne treba pretjerivati), ne znaju na koje se sve načine mogu pripremiti kinou, zob, rižu, amarant, heljdu, slanutak, leću…“ Želja joj je izdati knjigu. Već ima više stotinjak skupljenih recepata.

toasts

O blogu i Instagramu…

Maja se svojim brojkama sljedbenika na Instagramu može uspoređivati s ozbiljnim hrvatskim izdavačima. Rekla bih… mnogi sanjaju brojke koje Maja obara kao iz šale. Maja je svjetska zvijezda, dodajem.

“Još prošle godine u ovo doba imala sam ‘samo’ oko tisuću followera, no iz mjeseca u mjesec brojka je rasla. Sve moje prijateljice širom svijeta koje dijele istu ljubav kao i ja bile su ‘male’, kao i ja (haha). No malo pomalo… međusobno smo povezane, podupiremo se, dijelimo istu ljubav i strast prema tome što volimo. I to ljudi prepoznaju.“

MajaB_Fotor

Recept za uspjeh?

Naravno da je preduvjet da objavljujete lijepe, atraktivne i kvalitetne fotografije, no imati samo to – nije dovoljno. Ljudima se izuzetno sviđaju Majini tekstovi. Jer su motivirajući, inspirativni, potiču na promjene… “Osim što volim kuhanje i fotografiranje, imam očigledno i tu ‘edukativnu’ moć. (Ja bih dodala prosvjetiteljsku, barem kada je moja malenkost u pitanju). Obožavam i uspjevam pozitivno utjecati na druge, trudim se to ne biti agresivna. Najviše me veseli kad mogu dati neki savjet, kad dobijem potvratnu informaciju da sam pomogla u rješavanju nečijeg zdravstvenog problema… ”

Jedan dnevni meni by Maja…

  • Doručak: zasitno

Chia puding (najčešće) s voćem (sezonskim) ili smuti (bogati smuti: unutra je ili heljda ili zob) s dosta začina, supehrane, voća…

  • Ručak: lagano

Kinoa &brokula, riža&brokula, blitva na pari, malo žitarica, salata… Rižini rezanci, integralna tjestenina, heljdini, rižini i pirovi…, rižine rolice u kombinaciji s rižom (wok ili rižota)…

  • Večera: kompleksnija

Guste juhe (juha od cvjetače, batata i mrkve s čilijem, karijem, gusto + prženi slanutak), povrće: mrkva, luk, tikvice, gljive na vok i skuhana riža + salata

Blic pitanja:

  • Najdraži restoran: VaggaMama u Londonu
  • Naj restoran u Zg/Cro:Takenoko, Mundoaka
  • Naj vrsta hrane: azijska, fusion i to Daleki istok. Bliski istok i Indija su prearomatični, pa hrana često ‘gubi’ svoj iskonski okus…
  • 3 najdraža začina: umeboshi, chilli, shoyu…
  • Najdraži desert: kolač od lješnjaka i mrkve…
Kolač od mrkve i lješnjaka4

RECEPT!!! Ekskluzivno za naš blog!!!

Smoothie-MyLittleZagreb

SMOOTHIE MyLittleZagreb

Sastojci:

  • 1 smrznuta banana
  • 1 šalica bademovog ili kokosovog mlijeka
  • 1/4 neprskanog limuna s korom
  • 1 breskva
  • 2 žličice zlatnog lana
  • 1 žličica psyllium ljuskica
  • 1 žličica maca praha (nije obavezno)
  • 1/2 šalice crvenog ribizla ili borovnica
  • 1/2 šalice malina

Postupak:

Izblendajte prvih 7 sastojaka i odlijte polovicu. Dodajte ribizle i izblendajte. Izlijte u čašu. Zatim vratite drugu polovicu u blender i dodajte maline. Ulijte u čašu/teglicu.

*****

Ovo je pravi ljetni osvježavajući smoothie… Smrznuta banana dat će mu gustu kremastu strukturu, a ako stavite i bobice u smrznutom obliku, smoothie će biti kao ledeni sladoledni frape.

Ovo je i zasitan i hranjiv smoothie koji će vas, ne samo osvježiti, nego i opskrbiti bogatstvom nutrijenata i energije za najbolji početak dana. Lan daje bogatstvo omega 3 masnih kiselina, vlakana i lignana koji djeluju protuupalno i anti kancerogeno. I psyllium i lan imaju blagotvorni utjecaj na probavni takt i daju dug osjećaj sitosti. Bobice i ostalo voće opskrbit će vas s pregršt vitamina, minerala i drugih fito tvari, a maca prah uravnotežuje naše hormone te daje vitalnost i podiže energiju.

 

Fotografije: Marija Laća (portret Maje Brekalo), hrana (Maja Brekalo)

Matea By

Nepuna dva mjeseca nakon što je objavljen, četvrti roman Milane Vlaović Glad, rasprodan je te je u tisku drugo izdanje. Činjenica je to koja ne raduje samo autoricu, nego i sve nas koji se posredno ili neposredno bavimo književnošću ili smo samo strastveni zaljubljenici u pisanu riječ. Zašto raduje mene?

Osim što sam Milanin veliki fan, sretna sam što knjiga i kod nas, unatoč nezavidnoj ekonomskoj situaciji, sve više nalazi svoj put do čitatelja. Nesumnjivo je i da smo bili gladni dobrog štiva iz pera domaćih autorica, a da je usitinu tako govori podatak da su Milanin novi roman podjednako pohvalili kritičari kao i čitatelji. Nakon devet godina profesionalnog pisanja i četiri romana, Milana Vlaović afirmirala se kao jedno od najzanimljivijih imena na domaćoj književnoj sceni čiji se romani čitaju u dahu, a novi naslovi očekuju s nestrpljenjem.

S Milanom sam se susrela na prvi dan ljeta. Prošetale smo Zrinjevcem, a nakon što smo odradile oficijalni dio, rashladile smo se u Atriju uz tortu i ćakulu. Pitanja koja sam isprintala za intervju ostala su privremeno u mojoj torbici jer Milana ima tu nevjerojatnu sposobnost (ili profesionalnu deformaciju;) da zapravo puno više voli slušati – i uvijek postaviti prava pitanja. Draga je, topla, nenametljiva, šarmantna, zavodljiva jednako kao i njene rečenice pa vrijeme s njom naprosto proleti, a tema za razgovor ne ponestaje…

_MG_8642 - Copy

Nakon romana Blato, Bomboni od meda, Rašeljka i druge žene, Glad je tvoj četvrti roman. U kojem si trenutku osjetila književnički poziv? Ili je pisanje oduvijek bilo tu, samo su se okolnosti morale posložiti da neupitni talent ispliva na površinu?

Odrasla sam u gradskoj knjižnici u Metkoviću u kojoj je moja majka radila dok sam bila dijete. Prve tri godine me dovodila na posao jer me nije imala kome ostaviti na čuvanje. Sjedila sam tamo isprva u kolicima, a u tom prostoru sam i prohodala. Potom sam krenula u vrtić i svaki dan svraćala majci na posao. Tako sam s tri i pol godine naučila čitati i pisati, a police s knjigama, visoke i pretrpane, bile su čarobni svijet u kojem sam se igrala i skrivala. Na neki način to radim i danas. Mislim da je jasno da su se morale posložiti okolnosti, pa da i sama počnem pisati knjige.

Uz troje djece koja su tada bila još relativno mala, kako si organizirala svoje vrijeme? Postoje li inače neki rituali koje imaš vezano uz pisanje?

Nemam ritual. Mjesecima, ponekad i godinama, traje slaganje priče i pojedinih rečenica, likova u mojoj nutrini. I onda jednog dana sjednem i počnem pisati.

Danas su tvoji sinovi odrasli ljudi od dvadesetak godina, dok ti je kćerkica još u osnovnoj školi. Koje su prednosti ranog, a koje kasnijeg roditeljstva? Postoji li razlika?

Mislim da je djecu najbolje dobiti u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima. Bolje sam se osjećala sama sa sobom kada sam rodila kćer u dobi od 33 godine. Sinove sam rodila u ranim dvadesetima i imala sam fizičku energiju, ali ne i podjednaku unutarnju smirenost i zrelost potrebnu za odgajanje malog ljudskog bića.

_MG_8574 - Copy
Collage_Fotor

Izabela Lozić glavna je junakinja novog romana… I dok je glad koju ona osjeća emocionalne prirode, čega je gladna Milana? Općenito, koje te stvari pokreću?

Kreativni rad. Uzbudljiv je osjećaj raditi na način da nešto osmisliš, pa od ideje nastane opipljiv proizvod. Skladala sam godinama pjesme, pisala stihove i onda poslije rada u studiju, sinergije različitih ljudi i iskustava u ruke ti dođe CD na kojem su tvoje pjesme. Tako je i s romanima, na policama imam knjige koje su živjele u meni, a onda se oživotvorile i utjelovile u stvarnom svijetu.

Izabela proživljava veliku unutarnju promjenu od prvih stranica romana prema njegovom kraju te će je događaji u nekom trenutku navesti da pokaže srednji prst licemjernoj društvenoj sredini koja je okružuje (i zato nam je baš prirasla srcu). Koliko je licemjerje prisutno u sredini u kojoj živimo? Kako se ti nosiš s predrasudama?

Predrasude su nam donekle potrebne, njima se ljudski mozak služi da bi kvalificirao i sortirao zamršeni svijet oko sebe. Imamo potrebu stavljati stvari u određene ladice. Tako je i s predrasudama, one su ladice u koje stavljamo ljude, nacije, profesije, nastavite niz. Kad osvijestimo da ih koristimo u prevelikoj mjeri, potrebno se preispitati. Pisci, redatelji umjetnici, moraju ukazivati na nepravde koje uzrokuju predrasude, na patnju kao konačnu posljedicu predrasuda, koje se premetnu u uvjerenja. Licemjerje je nešto drugo. Ono je obrana od samoga sebe. Dok predrasude upravljamo prema drugima, licemjerje služi da bismo prikrili svoju stvarnu prirodu. Ponekad je ono nužno, a odbaciti ga mogu samo hrabri, jer licemjerno društvo potiče i svoje pripadnike da budu isti.

Roman si posvetila “svim ženama koje su diskriminirane na temelju vjere, boje kože, nacionalnosti, ili samo zato što su žene”. Koliko je položaj žene u društvu i danas, u 21. stoljeću, inferioran u odnosu na muškarce? Osim književnih junakinja, poput Izabele, isto proživljavaju i stvarne žene bez obzira na profesiju kojom se bave. Zašto nas shvaćaju manje ozbiljno?

Zato što mnoge od nas same sebe shvaćaju manje ozbiljno. U našoj je tradiciji da se istinski slavi tek kada se dobije sina, a ne “dite”. Mnoge žene prešutno na to pristaju, dapače, osjećaju se vrijednima tek kada rode sina. Inferiornost proizlazi iz tradicije koja je u našem društvu vrlo jaka i žene je održavaju na životu svojim pristajanjem na ta nepisana pravila. No, nije sve u ruralnome. U književnom svijetu sva je sila muških autora koja o svom djelu ima visoko mišljenje samim tim jer su muškarci, a na književnice gledaju svisoka, zato što su žene, pa njihov rad naprosto ne može biti jednako vrijedan. Često intervjuiram uspješne i sposobne žene, kao što je primjerice Dubravka Vrgoč, pričaju mi o svojim iskustvima u svijetu u kojem se bore. I tada shvatite da nema velike razlike usporedite li zbivanja u ruralnoj sredini i u kazališnom svijetu metropole.

_MG_8779 - Copy

Piše li svaki književnik, bez obzira na temu svojih djela, uvijek zapravo o sebi?

Mislim da tema djela govori o književniku. Izborom teme odaje što ga okupira i o čemu smatra da je važno govoriti. Likovi su samo oruđe kojim se služi.

Da moraš izdvojiti najdraži roman koji si napisala, koji bi to bio i zašto?

Možda bi to bili Bomboni od meda, jer su iziskivali puno rada i istraživanja povijesti prije nego sam počela pisati. Najduže sam živjela i družila se s tim romanom, pa bi mi zbog toga bio za nijansu draži od ostalih. Međutim, Glad je moje istraživanje ljudske psihe, a to područje mi je ipak malo draže od povijesti. Kao što vidite, teško se odlučiti.

Jesi li od onih autora koji imaju redoviti radni ritam, gotovo u smislu radnog vremena?

Kada počnem pisati roman, onda da. Planiram dane tako da moram imati vrijeme u kojem pišem. No, savjet Ante Tomića da je dobro maknuti se na kratko iz svoje sredine da bi se intenzivno pisalo ili dovršilo roman puno mi je pomogao. Kada plaćate negdje boravak da biste pisali, onda uistinu i pišete.

Tvoj je život krenuo nekim drugim putem prije desetak godina – otkrila si književnicu u sebi, razišla se sa suprugom nakon dugogodišnjeg braka, a prije četiri godine upisala si studij integrativne psihoterapije koji si nedavno privela kraju. Je li te bilo frka u tridesetima krenuti ponovo ispočetka?

Nisam doživljavala stvar na na taj način, da sam krenula potpuno ispočetka. Išlo je postupno i zato me nije bilo strah. Blato sam izdala 2007, a Bombone od meda 2011. Nikamo mi se nije žurilo. Knjige ne doživljavam kao proizvode koje moram serijski izbacivati na tržište. I ono što se događalo na privatnom planu nije imalo veze s mojim pisanjem. A psihoterapeutsku edukaciju sam upisala jer sam doznala da mogu. Oduvijek me fascinirala ljudska psiha. Tako da bih svoj put nazvala nizom manje ili više sretnih okolnosti.

Pročitala sam u nekom intervjuu kako si spomenula da četrdesete nisu nove tridesete, kao što ni tridesete nisu nove dvadesete jer bez obzira na tu neku vanjsku formu i izgled, tijelo ipak osjeća promjenu, a i iskustvo nosi svoje… Koje su po tebi najljepše godine u životu ili misliš da najbolje tek dolazi?

Mislila sam da su to kasne tridesete. No, ja sam nekako tiho i bez poteškoća uselila u četrdesete i lijepo se u njima smjestila. Osjećam se komforno, imam prostora i vremena za ono što volim. Rekla sam da osjećam kako imam manje energije. Ne mogu vise izaći do 5 ujutro i sutra se osjećati kao leptirica. No, što ću ja sada do 5 ujutro vani? Omjer psihičke zrelosti i fizičke mladosti u četrdesetima je najbolji. Intervjuirala sam svojedobno Anu Karić i Terezu Kesoviju i obje su, kad sam ih upitala u koju bi se godinu svog života vratile da to mogu, bez razmišljanja ispalile: četrdeset petu. Ne preostaje mi ništa drugo nego da im vjerujem.

Tko ti je najveća podrška u životu, kome se ti obraćaš kad ti je teško ili kad želiš podijeliti neke sretne trenutke?

Postoje tri žene s kojima mogu o svemu. I zahvalna sam im na tome.

Zašto baš psihoterapija? Sjećam se kad smo se zadnji put susrele, taman si započinjala sa studijem… Je li ona (samo) alat pomoću kojega možeš dublje proniknuti u psihu svojih likova ili je i tebi koristila u privatnoj sferi?

Psihoterapija je višestruki benefit. Upoznaš sebe, svoje slabe točke. Shvatiš kako su nastale. Naučiš se nositi sa životnim problemima i prepoznavati odnose koji su zdravi i one koji su patološki, na koje onda možeš staviti točku. Stekneš uvide koje bez tuđe pomoći naprosto ne možeš steći. Nije isto šminkati se crvenim ružem nasumično ili to činiti gledajući se u ogledalu. Meni je moja edukacijska grupa bila ogledalo. I na kraju, postala mi je alat pomoću kojeg sam napisala posljednji roman.

_MG_8800 - Copy

Svojedobno si radila kao novinarka, potom si bila tekstopisac I skladatelj mnogim našim izvođačima (ne znam koliko to šira javnost pamti), danas si književnica, kolumnistica, a odnedavno se profesionalno baviš i psihoterapijom. Koji je profil ljudi koji ti se obraća za pomoć? Je li činjenica da si javna osoba pritom otegotna ili olakotna okolnost?

Profil je različit. No, uglavnom su na psihoterapiju spremniji ići visokoobrazovani ljudi. Činjenica da sam javna osoba je tu samo donekle otegotna okolnost, ukoliko netko ima vrlo jaku predodžbu ili predrasudu o meni. No, uskoro se ta iluzija razbije, jer ako nekoga vidite u novinama ili na televiziji, ne znači da ga stvarno poznajete.

Koliko ljudima danas, u ovo moderno i užurbano vrijeme zapravo treba psihološka pomoć i podrška? Nije li ona postala neophodna, poput hrane i pića? Jesi li sama imala tih iskustava, s druge strane fotelje?

Mislim da su vrlo rijetki ljudi kojima psihološka pomoć, barem u nekoj fazi života, nije bila potrebna. No, postoje mnogi koi negiraju svoje slabosti, ne priznaju ih samima sebi, pa naravno da onda ne misle kako im je potrebna pomoć. Ljudi se potpomažu na različite načine. Prodaja self help literature raste.

Najprije si iz Metkovića došla u Zagreb na studij sa 18 godina, potom si živjela u Padovi, Valenciji, Ateni da bi se 2004. vratila u Zagreb. Koji od spomenutih gradova doživljavaš najviše svojim?

Metković i Zagreb. Ostali gradovi bili su mi drage prolazne stanice.

Što najviše voliš kod Zagreba?

Lokaciju, arhitekturu, čistoću, atmosferu. Obožavam Zagreb.

U tvom novom romanu glavna se junakinja u nekom trenutku iz Zagreba vraća u svoj rodni Grad. Je li u pitanju Metković ili mu univerzalnost u imenu daje mogućnost da to bude bilo koji grad?

Imenom ga nisam željela odrediti do kraja, iako je po opisu putovanja jasno da je riječ o Metkoviću. No, to doista može biti i bilo koji drugi manji grad u Hrvatskoj.

Kako se osjećaš kad dođeš u Metković? Osim obitelji, jesi li u kontaktu i s prijateljima iz djetinjstva? Koliko ti je važno prijateljstvo?

Iznimno mi je važno. Prijatelje biramo, zar ne? Održavam prijateljstva iz osnovne škole, kao i ona nedavno sklopljena.

Da imaš čarobni štapić…Što bi mijenjala – u sebi i oko sebe?

Mijenjala bih naše društvo i poželjela da je Hrvatska uspješnija, bogatija, stabilnija, tolerantnija i pravednija zemlja. Da na njeno čelo dođu doista njeni najbolji ljudi. Na sebi radim stalno, i trudim se biti bolja osoba, u svakom pogledu. No, nikakve prave promjene ne događaju se preko noći niti čarobnim štapićem.

BLIC PITANJA

Naj mjesto u Zagrebu za:

  • šetnju: Zrinjevac, Maksimir, Botanički vrt
  • izlazak: Pepper, Mojo bar, Sedmica, Kolaž
  • ručak s prijateljicom: Fotić, Carpaccio, Dubravkin put
  • opuštanje: Jarun
  • romantiku: Gornji grad

Fotografije: Marija Laća za MLZ

My Little Zagreb By

Lucija Lugomer djevojka je o kojoj u posljednje vrijeme itekako bruje mediji, kako domaći, tako i oni strani. Ona je, naime, prvi hrvatski plus size model, a kako se razvijala njena karijera, kada je (i još važnije – kako) odlučila prihvatiti vlastito tijelo i svoje naoko nedostatke pretvoriti u svoje prednosti i zaštitni znak, otkrila nam je u intervjuu.

Ova 23-godišnja Zagrepčanka rođena je Osijeku, no u Zagreb se doselila sa samo tri godine, a sebe opisuje kao komunikativnu, emocionalnu i nasmijanu curu koja se bavi pomaganjem životinjama, rado eksperimentira u kuhinji, a nedavno je promijenila adresu i počela živjeti s dečkom. Bez obzira na dosadašnje velike uspjehe u modnom svijetu (snimala je za talijanski Vogue te potpisala ugovor s elitnom pariškom modnom agencijom), ostala je i dalje susretljiva, jednostavna i skromna što je čini vrlo ugodnom sugovornicom. 😉

Lucija nam je otkrila i koja mjesta u gradu doživljava kao svoje omiljena te koji su joj planovi za budućnost. You go girl!

IMG_5827

Ajmo ispočetka… Za neupućene, kako se u modelingu uopće definira pojam “plus size modela”?

 Svatko taj pojam definira na svoj način no moja definicija bi bila: ‘Plus size’ je model većeg konfekcijskog broja, s izraženim oblinama koje nosi u potpunosti ponosno te želi drugima biti primjer kako sebe u potpunosti prihvatiti onakvima kakvi jesmo. U cijeloj je priči vrlo bitno još nekoliko faktora – osobnost, vokabular i ženstvenost.

Tvoja modna karijera traje tek nešto više od godinu dana, a brojni su uspjesi iza tebe. Kako je ukratko izgledao tvoj put u svijetu modelinga?

Nažalost, nitko u Hrvatskoj nije toliko zainteresiran za ovu vrstu modelinga zbog čega je, paradoksalno, svijet pokazao puno veći interes za mene. Svoj put u cijeloj priči dugujem prvenstveno sebi te svim dobrim ljudima i mojim prijateljima koji su mi pružili podršku. Kao što sam spomenula, bitnim faktorom smatram osobnost i iskrenost zbog čega se i sama najbolje povezujem s ljudima koji iskreno pričaju svoju priču i cijeli njezin tijek. Započela sam u agenciji za statiste no tamo sam naišla na neprofesionalnost te sam se tek nakon toga iskustva javila jednoj modnoj agenciji. Ni ona se nije pokazala najboljim rješenjem, no barem su mi pružili priliku te me u svojoj bazi predstavili kao novo lice. Preko te agencije nisam odradila nijedan posao, no mediji su me relativno rano otkrili, a i sama sam na svojoj stranici na društvenim mrežama prikupila preko 16 000 pratitelja. Sada sam pripadnica pariške agencije i krećem u – svijet.

IMG_5825

Pročitala sam u nekom intervjuu da si izjavila da si kao školarka imala komplekse zbog vlastitog izgleda i tijela koje ne odgovara nametnutim “idealnim” proporcijama. Kad se i kako tvoj stav o samoj sebi promijenio?

Imala sam komplekse u osnovnoj školi isključivo radi djece koja su me zadirkivala i nikako me nisu prihvaćala jer sam bila odraslija od njih. U životu su me interesirale druge stvari. Nisam se nikako dobro osjećala i sjećam se dan-danas da sam u školu dolazila sa strahom, bojeći se hoće li tko šričati sa mnom i sjediti pored mene za užinom. Sjećam se tog perioda kao jako ružnog te tek danas, kad pričam o tome, shvaćam koliko sam bila istraumatizirana, a da to nisam ni znala. Stvari su se, srećom, promijenile u srednjoj. Ja sam se promijenila, počela sam se puno više dotjerivati, no i dalje to nije bilo – to. Danas su baš ti ljudi iz prošlosti prvi koji me zovu na kave, baš kako nam roditelji govore da će biti. Moja je majka umrla kad sam imala 11 godina i to je razdoblje gubitka identiteta za mene. Puno dugujem mom ocu – on me naučio komunicirati, prihvaćati vlastitu različitost, vodio me na prve manikure… Tješio me kad bih iz škole dolazila uplakana i nesretna. Moja je mama bila primjer ljepote, ženstvenosti, držanja i dostojanstva. Danas sam zahvalna da sam imala prilike učiti po takvom modelu i sada sam ja ta koja to širim s velikim ponosom na druge žene.

Lucija1

Koliki su mediji krivci u nametanju te iskvarene i uniformirane definicije ljepote i kako to utječe na mlade djevojke?

Mediji su samo nusprodukt onoga što smo mi odlučili. 90-60-90? Mediji su ljudi. Mi ih stvaramo i dajemo im život. Mlade djevojke danas više niti ne razumiju istinsko značenje ljepote. Izgled je postao sve, nažalost. Žao mi je zbog njih da nisu od malih nogu naučene koliko je važno voljeti sebe i brinuti o sebi. Kada sebe volimo, to nema potrebe govoriti naglas, to se jednostavno vidi! A onda takve ljude i privlačimo sebi. Smatram da su u životu zaista najbitnije male stvari.

Imaš li kakvu poruku za naše mlade čitateljice? Što, po tebi, čini ženu lijepom?

Ljepota je sve ono što živi u nama. Sve što bismo voljeli, sve u čemu se možemo zamisliti, ali se previše bojimo. Ljepota je imati mirnu savjest, dobro srce, znati se ustati i kada padnemo. Ljepota je kada se znamo nasmijati samome sebi, kad smo spremni sreću dijeliti s drugima. Prihvatiti sebe i nije najlakša stvar na svijetu, ali svi to doživljavamo kad-tad!

Boriš li se još uvijek s predrasudama? 

Borim li se s predrasudama? Bih li bila tu gdje jesam da se ne borim? 😉 Predrasuda će uvijek biti, samo ja sam spremnija od svih predrasuda zajedno.

Lucija

Nedavno si snimala i za talijanski Vogue. Koliko ti, u tom smislu, znači svojevrsno priznanje vrha modne elite?

Puno mi znači, naravno. Trebalo mi je tri dana da dođem sebi. Ali kada danas razgovaram o tom intervjuu, razmišljam o tome da ću jednog dana djeci moći pričati o tome za što se njihova mama borila i sigurna sam da će biti ponosni. Ja se osobno ne zadovoljavam time, sada tek želim još i više jer znam da mogu. Ako sam uspjela u Vogueu za koji se modeli trude godinama, a mene su osobno zvali na intervju, pitam se – gdje mi je kraj? :)

U medijima je odjeknula i vijest da si potpisala ekskluzivni ugovor s pariškom modnom agencijom Baker Model Managment, koja je do sada angažirala samo američke modele. Znači li to da uskoro mijenjaš adresu?

Ne znači. Zasad moj put uključuje London, a nakon toga ću znati puno više o svemu. Pariz je predivna modna prijestolnica i mislim da bolju odluku nisam mogla donijeti.

12993506_986801438062585_2835499825273393869_n
12963492_986801404729255_7251278609059238102_n

Iako plus size, itekako brineš o svom izgledu, prehrani, tjelovježbi… Koji su tvoji beauty rituali?

Pijem puuuno tekućine, redovito uklanjam šminku s lice te odlazim u teretanu. Važna mi je urednost i čistoća, lijepi i uredni nokti, čista kosa…Tada osjećam da mi je dovoljna samo haljinica i crveni ruž pa makar i ostala kući.

Kako se opuštaš u slobodnim trenucima?

Šetnjama, odlascima u prirodu, bavljenjem sa psima, sunčanjem, fotografiranjem, šminkanjem… Jutarnji doručak uz cvrkut ptica, držanje za ruku s dragim, gašenje mobitela i smijanje do kasno u noć s prijateljima.

Gdje se vidiš za deset godina?

Vidim se kao majku dvoje djece, u sretnom braku, ispunjenom ljubavi i razumijevanjem. Vidim se ženom koja pomaže drugima i koja je vrlo uspješna u tome što radi. Vidim se čovjekom. I osobom koja još uvijek zna što je sreća u malim stvarima. To istinski želim samoj sebi.

BLIC PITANJA

S obzirom da u Zagrebu živi već dvadeset godina, nismo mogli s Lucijom ne popričati i o našem gradu i svemu što joj on znači…

MOJE NAJ:

  • Mjesto za šetnju: Maksimirska šuma
  • Mjesto za izlazak: Zagrebačka kazališta i kina i Johann Franck
  • Mjesto na koje bih izvela dečka: Gornji grad ljeti, na koncert na otvorenom
  • U tri riječi Zagreb bih opisala kaoDivan, užurban i veliki domaćin
Diana By

Zadnjih nekoliko godina, zahvaljujući brojnim kulinarskim emisijama, kuhanje se vratilo u modu, a vrhunski kuhari postali su superzvijezde. Jedna mlada zvijezda u nastajanju je i Marko Josipović, koji sa samo 16 godina već piše za neke poznate hrvatske portale, vodi svoj food blog, a kad ga spomenete u zagrebačkim slastičarskim krugovima dobijete komentar: O pa znamo mi za Marka, on je zbilja potencijal. S Markom smo razgovarali jedne ne tako sunčane subote jer nas je zanimalo otkud ljubav prema pripremanju kolača.

MarkoBakes_10_1

“Oduvijek sam doma pomagao u pripremi božićnih kolača, a jednom me prilikom mama naučila raditi biskvit po bakinom receptu. Nakon toga sam počeo eksperimentirati, naravno uz pomoć videa na YouTubeu i gledanja emisija na 24kitchen jer još uvijek nemam dovoljno znanja da sam izmišljam recepte. No polako u svaki recept dodam nešto svoje“, skromno nam kaže ovaj zagrebački gimnazijalac dok sjedimo na kavi i kolačima u slastičarnici Cup&Cake, koja je inače i jedna od njegovih omiljenih slastičarnica.

MarkoBakes25

Zanimalo nas je i što najviše voli raditi i tko ima napornu dužnost degustiranja svih tih silnih kolača. “Najviše volim raditi torte, no to mi oduzme puno vremena. Torta koju sam radio za svoj rođendan, koja ja izgledala poput američkih palačinki, a iznutra je bila čokoladna, uzela mi je pet do šest sati, što je puno, kad vas sljedećeg dana čekaju školske obaveze. Volim raditi i cupcakes jer su jednostavni i dobro izgledaju na slikama“, kaže.

Collage_Fotor
Kolaci2

Marko ima i svoj Instagram profil, @marko_bakes, a sve fotke koje su gore sam je aranžirao i fotografirao. “Uvijek tražim inspiraciju kako napraviti nešto. Ako tražim inspiraciju za recepte, prvo se konzultiram s Marthom Stewart, a uzor mi je i Donal Skehan. Inspiraciju za fotke tražim na društvenim mrežama, poput Pinteresta i Instagrama“, kaže Marko, kojeg su i u školi (X. gimnaziji Ivan Supek) počeli zvati marko_bakes. Kolače degustiraju obitelj i frendovi, kojima često napravi i tortu za rođendan. Kad ne peče, Marko izvršava školske obaveze, ide na dramsku u ZKM ili se druži s frendovima, kao i svaki drugi tinejdžer. Želja mu je i dalje se usavršavati, a jednog dana, tko zna, možda upiše i neku kulinarsku akademiju u nekoj od svjetskih slastičarskih metropola. Mi mu želimo da mu se želja ostvari 😀

Kolaci1

Fotografije Marka Josipovića: MARIJA LAĆA

Fotografije kolača: Marko Josipović

Matea By

Nikad nisam išla za onom kako je žena ženi vuk. Naprosto, nemam takav setting u glavi. Možda su zato i moje prijateljice redovito mahom lijepe, pametne, obrazovane, uspješne – bez obzira pao njihov životni odabir na majčinstvo, karijeru ili balansiranje između jednog i drugog. Možda sam Alisa u Zemlji čudesa, možda me život jednom demantira (nadam se da neće), no iskreno vjerujem u girl-power.

Jedino što me fascinira više od mojih prijateljica, uspješnih i posloženih u ranim tridestima, su curke koje su svoj životni i karijerni put utabale već s dvadeset i kojom. Jedna je od njih i Irma Zovak, osnivačica zanimljivog cvjećarskog koncepta Bloom, djevojka koja se s 23 upustila u poduzetničku avanturu i – zaplivala u njoj kao riba u vodi.

S Irmom sam prošetala preuređenim Botaničkim vrtom (jer gdje najbolje pričati o cvijeću nego među cvijećem), dan je bio topao, sunčan i divan, a tema za razgovor nije nedostajalo. Ups, dio našeg čavrljanja ovog je puta zabilježen i kamerom. 😉

Što te inspririalo da pokreneš Bloom?

Razmišljala sam na koji način ponuditi cvjetne aranžmane javnosti u jednom drugačijem ruhu. Tu se rodila ideja o cvijeću u kutiji, a nešto kasnije i ideja o prostoru za osobne poruke. Inspirirala me glazba, ljubav, umjetnost, emocije i ljepota prirode. Ukratko, sve što nam svima svakodnevno uljepšava život.

Ipak, spomenula si da je put od ideje do realizacije zapravo trajao relativno dugo.

Od ideje do realizacije prošlo je godinu i pol. U početku mi je bilo iznimno teško skupiti hrabrost i jednostavno se prepustiti. Također, trebalo mi je dosta vremena da sve lude ideje posložim u glavi. Kada sam se napokon odlučila upustiti u sve, pojavilo se dosta prepreka koje sam s vremenom uspjela savladati. Danas sam čak i zahvalna zbog svih tih negativnih iskustava jer smatram da su me samo ojačala.

Bloom
Collage_Fotor

Koliko je teško danas voditi vlastiti biznis?

Voditi svoj biznis nije uvijek bajno, ali nije niti teško ukoliko imaš pozitivan stav. Svaki početak je težak, ali istovremeno je i nevjerojatno uzbudljiv. Mislim da se u mom slučaju stvari dodatno kompliciraju obzirom da je moj sinčić i dalje sa mnom doma, ali smatram da se sve može kad se hoće.

Spomenula si kako si većinu suradnji ostvarila kroz neke privatne odnose, prijateljstva… Tko ti je, osim obitelji, najviše pomogao?

Imam nevjerojatnu sreću da sam okružena ljudima koji su mi iznimno pomogli i bez kojih ovo sve ne bi bilo moguće. Kada sam krenula, pomoć je počela pristizati sa svih strana tako da sam ostvarila suradnje u dosta segmenata. Logo, dizajn, web, fotografije, snimke, suradnje, promocije, svakodnevna pomoć u vođenju posla ukoliko sam ograničena vremenski, to su sve stvari u kojima sam uvijek mogla računati na druge. Većina “pomagača” bili su moji prijatelji puno prije Blooma, ali neki su to postali i naknadno, nakon što je Bloom već krenuo s poslovanjem.

To zvuči ohrabrujuće, posebno za mlade ljude koji možda imaju ideje, ali ih je frka realizacije…

Mislim da je ovo tema o kojoj se ne priča dovoljno, a iznimno je pozitivna i ohrabrujuća za nekoga tko razmišlja o svom poslu. Nevjerojatno je koliko si mladi ljudi pomažu međusobno i koliko smo tu jedni za druge. Imam dojam da u većim gradovima i razvijenijim zemljama to nije toliko izraženo kao u Hrvatskoj.

Bloomsever_

Odnedavno si pokrenula i zajednički projekt s Robertom Severom, dizajnerom kojeg ne treba posebno predstavljati. Koliko ti znači ta suradnja? 

Trebam li reći koliko mi znači? Sever je već petnaest godina u svom poslu u kojem je iznimno uspješan pa ipak se odlučio za suradnju sa mnom koja sam još jako mlada i tek u početku. Mislim da je to izvrsno i za mene je to bilo veliko i pozitivno iznenađenje. Iznimno sam ponosna na ovu suradnju i nadam se da ću i ja jednog dana moći biti u poziciji da pomažem ljudima koji tek počinju i razvijaju se.

Planovi za Bloomdućnost? 😉

Želja i snova za budućnost ima mnogo, ali prvenstveno bih voljela dobiti priliku pokazati kako bi Bloom izgledao kada nije u kutiji. Djelomično sam tu priliku sama i kreirala našom malom foto-pričom povodom Uskrsa, ali svakako se nadam da to nije bio posljednji put. Volim ispunjavati svoje snove kako nailaze da slučajno ne bi izblijedjeli.

ZG BLIC – Zagreb volim zbog…

  • MJESTAObožavam park Ribnjak, s obzirom da sam tamo odrasla i prošla sve faze od pelena do tinejdžerskih godina, a u njemu sam između ostalog upoznala svog supruga. Osim Ribnjaka, volim Muzej Grada Zagreba , Zoološki vrt te park u Dalmatinskoj.
  • LJUDI – Najviše ga volim zbog ljudi. Iako imamo naviku isticati loše strane života u Zagrebu, ja se uvijek fokusiram na one pozitivne. Osim ljudi, sviđa mi se osjećaj sigurnosti i to što je grad dovoljno velik da bude zanimljiv, a opet dovoljno malen da nam je sve blizu.
  • INSPIRACIJE – Inspiraciju najviše crpim šetajući se s bebačem po gradu tako da, u principu, cijeli Zagreb mi je izvor inspiracije.

Foto: Petra Stojanović

Video: Promo video produkcija

Zahvaljujemo Optici Optotim na ustupljenim sunčanim naočalama za snimanje ovog priloga.