Matea By 

MILANA VLAOVIĆ – Gladna kreativnog stvaranja


Nepuna dva mjeseca nakon što je objavljen, četvrti roman Milane Vlaović Glad, rasprodan je te je u tisku drugo izdanje. Činjenica je to koja ne raduje samo autoricu, nego i sve nas koji se posredno ili neposredno bavimo književnošću ili smo samo strastveni zaljubljenici u pisanu riječ. Zašto raduje mene?

Osim što sam Milanin veliki fan, sretna sam što knjiga i kod nas, unatoč nezavidnoj ekonomskoj situaciji, sve više nalazi svoj put do čitatelja. Nesumnjivo je i da smo bili gladni dobrog štiva iz pera domaćih autorica, a da je usitinu tako govori podatak da su Milanin novi roman podjednako pohvalili kritičari kao i čitatelji. Nakon devet godina profesionalnog pisanja i četiri romana, Milana Vlaović afirmirala se kao jedno od najzanimljivijih imena na domaćoj književnoj sceni čiji se romani čitaju u dahu, a novi naslovi očekuju s nestrpljenjem.

S Milanom sam se susrela na prvi dan ljeta. Prošetale smo Zrinjevcem, a nakon što smo odradile oficijalni dio, rashladile smo se u Atriju uz tortu i ćakulu. Pitanja koja sam isprintala za intervju ostala su privremeno u mojoj torbici jer Milana ima tu nevjerojatnu sposobnost (ili profesionalnu deformaciju;) da zapravo puno više voli slušati – i uvijek postaviti prava pitanja. Draga je, topla, nenametljiva, šarmantna, zavodljiva jednako kao i njene rečenice pa vrijeme s njom naprosto proleti, a tema za razgovor ne ponestaje…

_MG_8642 - Copy

Nakon romana Blato, Bomboni od meda, Rašeljka i druge žene, Glad je tvoj četvrti roman. U kojem si trenutku osjetila književnički poziv? Ili je pisanje oduvijek bilo tu, samo su se okolnosti morale posložiti da neupitni talent ispliva na površinu?

Odrasla sam u gradskoj knjižnici u Metkoviću u kojoj je moja majka radila dok sam bila dijete. Prve tri godine me dovodila na posao jer me nije imala kome ostaviti na čuvanje. Sjedila sam tamo isprva u kolicima, a u tom prostoru sam i prohodala. Potom sam krenula u vrtić i svaki dan svraćala majci na posao. Tako sam s tri i pol godine naučila čitati i pisati, a police s knjigama, visoke i pretrpane, bile su čarobni svijet u kojem sam se igrala i skrivala. Na neki način to radim i danas. Mislim da je jasno da su se morale posložiti okolnosti, pa da i sama počnem pisati knjige.

Uz troje djece koja su tada bila još relativno mala, kako si organizirala svoje vrijeme? Postoje li inače neki rituali koje imaš vezano uz pisanje?

Nemam ritual. Mjesecima, ponekad i godinama, traje slaganje priče i pojedinih rečenica, likova u mojoj nutrini. I onda jednog dana sjednem i počnem pisati.

Danas su tvoji sinovi odrasli ljudi od dvadesetak godina, dok ti je kćerkica još u osnovnoj školi. Koje su prednosti ranog, a koje kasnijeg roditeljstva? Postoji li razlika?

Mislim da je djecu najbolje dobiti u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima. Bolje sam se osjećala sama sa sobom kada sam rodila kćer u dobi od 33 godine. Sinove sam rodila u ranim dvadesetima i imala sam fizičku energiju, ali ne i podjednaku unutarnju smirenost i zrelost potrebnu za odgajanje malog ljudskog bića.

_MG_8574 - Copy
Collage_Fotor

Izabela Lozić glavna je junakinja novog romana… I dok je glad koju ona osjeća emocionalne prirode, čega je gladna Milana? Općenito, koje te stvari pokreću?

Kreativni rad. Uzbudljiv je osjećaj raditi na način da nešto osmisliš, pa od ideje nastane opipljiv proizvod. Skladala sam godinama pjesme, pisala stihove i onda poslije rada u studiju, sinergije različitih ljudi i iskustava u ruke ti dođe CD na kojem su tvoje pjesme. Tako je i s romanima, na policama imam knjige koje su živjele u meni, a onda se oživotvorile i utjelovile u stvarnom svijetu.

Izabela proživljava veliku unutarnju promjenu od prvih stranica romana prema njegovom kraju te će je događaji u nekom trenutku navesti da pokaže srednji prst licemjernoj društvenoj sredini koja je okružuje (i zato nam je baš prirasla srcu). Koliko je licemjerje prisutno u sredini u kojoj živimo? Kako se ti nosiš s predrasudama?

Predrasude su nam donekle potrebne, njima se ljudski mozak služi da bi kvalificirao i sortirao zamršeni svijet oko sebe. Imamo potrebu stavljati stvari u određene ladice. Tako je i s predrasudama, one su ladice u koje stavljamo ljude, nacije, profesije, nastavite niz. Kad osvijestimo da ih koristimo u prevelikoj mjeri, potrebno se preispitati. Pisci, redatelji umjetnici, moraju ukazivati na nepravde koje uzrokuju predrasude, na patnju kao konačnu posljedicu predrasuda, koje se premetnu u uvjerenja. Licemjerje je nešto drugo. Ono je obrana od samoga sebe. Dok predrasude upravljamo prema drugima, licemjerje služi da bismo prikrili svoju stvarnu prirodu. Ponekad je ono nužno, a odbaciti ga mogu samo hrabri, jer licemjerno društvo potiče i svoje pripadnike da budu isti.

Roman si posvetila “svim ženama koje su diskriminirane na temelju vjere, boje kože, nacionalnosti, ili samo zato što su žene”. Koliko je položaj žene u društvu i danas, u 21. stoljeću, inferioran u odnosu na muškarce? Osim književnih junakinja, poput Izabele, isto proživljavaju i stvarne žene bez obzira na profesiju kojom se bave. Zašto nas shvaćaju manje ozbiljno?

Zato što mnoge od nas same sebe shvaćaju manje ozbiljno. U našoj je tradiciji da se istinski slavi tek kada se dobije sina, a ne “dite”. Mnoge žene prešutno na to pristaju, dapače, osjećaju se vrijednima tek kada rode sina. Inferiornost proizlazi iz tradicije koja je u našem društvu vrlo jaka i žene je održavaju na životu svojim pristajanjem na ta nepisana pravila. No, nije sve u ruralnome. U književnom svijetu sva je sila muških autora koja o svom djelu ima visoko mišljenje samim tim jer su muškarci, a na književnice gledaju svisoka, zato što su žene, pa njihov rad naprosto ne može biti jednako vrijedan. Često intervjuiram uspješne i sposobne žene, kao što je primjerice Dubravka Vrgoč, pričaju mi o svojim iskustvima u svijetu u kojem se bore. I tada shvatite da nema velike razlike usporedite li zbivanja u ruralnoj sredini i u kazališnom svijetu metropole.

_MG_8779 - Copy

Piše li svaki književnik, bez obzira na temu svojih djela, uvijek zapravo o sebi?

Mislim da tema djela govori o književniku. Izborom teme odaje što ga okupira i o čemu smatra da je važno govoriti. Likovi su samo oruđe kojim se služi.

Da moraš izdvojiti najdraži roman koji si napisala, koji bi to bio i zašto?

Možda bi to bili Bomboni od meda, jer su iziskivali puno rada i istraživanja povijesti prije nego sam počela pisati. Najduže sam živjela i družila se s tim romanom, pa bi mi zbog toga bio za nijansu draži od ostalih. Međutim, Glad je moje istraživanje ljudske psihe, a to područje mi je ipak malo draže od povijesti. Kao što vidite, teško se odlučiti.

Jesi li od onih autora koji imaju redoviti radni ritam, gotovo u smislu radnog vremena?

Kada počnem pisati roman, onda da. Planiram dane tako da moram imati vrijeme u kojem pišem. No, savjet Ante Tomića da je dobro maknuti se na kratko iz svoje sredine da bi se intenzivno pisalo ili dovršilo roman puno mi je pomogao. Kada plaćate negdje boravak da biste pisali, onda uistinu i pišete.

Tvoj je život krenuo nekim drugim putem prije desetak godina – otkrila si književnicu u sebi, razišla se sa suprugom nakon dugogodišnjeg braka, a prije četiri godine upisala si studij integrativne psihoterapije koji si nedavno privela kraju. Je li te bilo frka u tridesetima krenuti ponovo ispočetka?

Nisam doživljavala stvar na na taj način, da sam krenula potpuno ispočetka. Išlo je postupno i zato me nije bilo strah. Blato sam izdala 2007, a Bombone od meda 2011. Nikamo mi se nije žurilo. Knjige ne doživljavam kao proizvode koje moram serijski izbacivati na tržište. I ono što se događalo na privatnom planu nije imalo veze s mojim pisanjem. A psihoterapeutsku edukaciju sam upisala jer sam doznala da mogu. Oduvijek me fascinirala ljudska psiha. Tako da bih svoj put nazvala nizom manje ili više sretnih okolnosti.

Pročitala sam u nekom intervjuu kako si spomenula da četrdesete nisu nove tridesete, kao što ni tridesete nisu nove dvadesete jer bez obzira na tu neku vanjsku formu i izgled, tijelo ipak osjeća promjenu, a i iskustvo nosi svoje… Koje su po tebi najljepše godine u životu ili misliš da najbolje tek dolazi?

Mislila sam da su to kasne tridesete. No, ja sam nekako tiho i bez poteškoća uselila u četrdesete i lijepo se u njima smjestila. Osjećam se komforno, imam prostora i vremena za ono što volim. Rekla sam da osjećam kako imam manje energije. Ne mogu vise izaći do 5 ujutro i sutra se osjećati kao leptirica. No, što ću ja sada do 5 ujutro vani? Omjer psihičke zrelosti i fizičke mladosti u četrdesetima je najbolji. Intervjuirala sam svojedobno Anu Karić i Terezu Kesoviju i obje su, kad sam ih upitala u koju bi se godinu svog života vratile da to mogu, bez razmišljanja ispalile: četrdeset petu. Ne preostaje mi ništa drugo nego da im vjerujem.

Tko ti je najveća podrška u životu, kome se ti obraćaš kad ti je teško ili kad želiš podijeliti neke sretne trenutke?

Postoje tri žene s kojima mogu o svemu. I zahvalna sam im na tome.

Zašto baš psihoterapija? Sjećam se kad smo se zadnji put susrele, taman si započinjala sa studijem… Je li ona (samo) alat pomoću kojega možeš dublje proniknuti u psihu svojih likova ili je i tebi koristila u privatnoj sferi?

Psihoterapija je višestruki benefit. Upoznaš sebe, svoje slabe točke. Shvatiš kako su nastale. Naučiš se nositi sa životnim problemima i prepoznavati odnose koji su zdravi i one koji su patološki, na koje onda možeš staviti točku. Stekneš uvide koje bez tuđe pomoći naprosto ne možeš steći. Nije isto šminkati se crvenim ružem nasumično ili to činiti gledajući se u ogledalu. Meni je moja edukacijska grupa bila ogledalo. I na kraju, postala mi je alat pomoću kojeg sam napisala posljednji roman.

_MG_8800 - Copy

Svojedobno si radila kao novinarka, potom si bila tekstopisac I skladatelj mnogim našim izvođačima (ne znam koliko to šira javnost pamti), danas si književnica, kolumnistica, a odnedavno se profesionalno baviš i psihoterapijom. Koji je profil ljudi koji ti se obraća za pomoć? Je li činjenica da si javna osoba pritom otegotna ili olakotna okolnost?

Profil je različit. No, uglavnom su na psihoterapiju spremniji ići visokoobrazovani ljudi. Činjenica da sam javna osoba je tu samo donekle otegotna okolnost, ukoliko netko ima vrlo jaku predodžbu ili predrasudu o meni. No, uskoro se ta iluzija razbije, jer ako nekoga vidite u novinama ili na televiziji, ne znači da ga stvarno poznajete.

Koliko ljudima danas, u ovo moderno i užurbano vrijeme zapravo treba psihološka pomoć i podrška? Nije li ona postala neophodna, poput hrane i pića? Jesi li sama imala tih iskustava, s druge strane fotelje?

Mislim da su vrlo rijetki ljudi kojima psihološka pomoć, barem u nekoj fazi života, nije bila potrebna. No, postoje mnogi koi negiraju svoje slabosti, ne priznaju ih samima sebi, pa naravno da onda ne misle kako im je potrebna pomoć. Ljudi se potpomažu na različite načine. Prodaja self help literature raste.

Najprije si iz Metkovića došla u Zagreb na studij sa 18 godina, potom si živjela u Padovi, Valenciji, Ateni da bi se 2004. vratila u Zagreb. Koji od spomenutih gradova doživljavaš najviše svojim?

Metković i Zagreb. Ostali gradovi bili su mi drage prolazne stanice.

Što najviše voliš kod Zagreba?

Lokaciju, arhitekturu, čistoću, atmosferu. Obožavam Zagreb.

U tvom novom romanu glavna se junakinja u nekom trenutku iz Zagreba vraća u svoj rodni Grad. Je li u pitanju Metković ili mu univerzalnost u imenu daje mogućnost da to bude bilo koji grad?

Imenom ga nisam željela odrediti do kraja, iako je po opisu putovanja jasno da je riječ o Metkoviću. No, to doista može biti i bilo koji drugi manji grad u Hrvatskoj.

Kako se osjećaš kad dođeš u Metković? Osim obitelji, jesi li u kontaktu i s prijateljima iz djetinjstva? Koliko ti je važno prijateljstvo?

Iznimno mi je važno. Prijatelje biramo, zar ne? Održavam prijateljstva iz osnovne škole, kao i ona nedavno sklopljena.

Da imaš čarobni štapić…Što bi mijenjala – u sebi i oko sebe?

Mijenjala bih naše društvo i poželjela da je Hrvatska uspješnija, bogatija, stabilnija, tolerantnija i pravednija zemlja. Da na njeno čelo dođu doista njeni najbolji ljudi. Na sebi radim stalno, i trudim se biti bolja osoba, u svakom pogledu. No, nikakve prave promjene ne događaju se preko noći niti čarobnim štapićem.

BLIC PITANJA

Naj mjesto u Zagrebu za:

  • šetnju: Zrinjevac, Maksimir, Botanički vrt
  • izlazak: Pepper, Mojo bar, Sedmica, Kolaž
  • ručak s prijateljicom: Fotić, Carpaccio, Dubravkin put
  • opuštanje: Jarun
  • romantiku: Gornji grad

Fotografije: Marija Laća za MLZ

Članci koji bi vam se mogli svidjeti

FullSizeRender 18
ŽIVOT U KRIGLI PIVA
September 30, 2017
IMG_0131
SOMETHING BEAUTIFUL BY LILI
June 22, 2017
IMG_9029
NA KORAK DO MICHELINOVE ZVJEZDICE
June 15, 2017
IMG_8185
MOČVARA – UTOČIŠTE NEOBIČNIH UMJETNIKA
May 22, 2017
IMG_5205
KREATIVNE OVČICE STVARAJU VIZUALNI IDENTITET
February 01, 2017
Cover
MALA ŠKOLA ZDRAVOG ŽIVOTA BY MAJA BREKALO
July 11, 2016
12993506_986801438062585_2835499825273393869_n
Lucija Lugomer – Model za PET PLUS
June 06, 2016
MarkoBakes_19
CHEF MARKO
May 13, 2016
Cover
CVJETNA RAPSODIJA U FASHION RUHU
April 25, 2016

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Polja označena * su obavezna.