Na jednom od prvih satova joge u mom studiju, Lidija mi je rekla da nema teorije da ikada napravi stoj na glavi. Dapače, kada smo se upoznale i dogovarale da počnemo s treninzima, bila je skeptična oko toga je li uopće dovoljno fleksibilna da može pratiti tjelesne položaje (asane). Naravno, nije jedina. Većina praktikanata ima slične “strahove”. Slično sam se osjećala i sama kada sam počela prakticirati jogu.

 Joga često nadilazi tjelesna postignuća te vrste. Ona nas kroz asane uči – kako kvalitetno živjeti kroz upornost, strpljenje i osjećaje zahvalnosti, koji su i inače najvažniji sastojci dobroga života. Malo po malo, prvo se koljena “odlijepe“ od poda, pa lagano idemo gore… opa, pa padnemo! I shvatimo da smo preživjeli i da možemo ponovno pokušati. I tako mic po mic… jednoga dana, potpuno mirni, nađemo se – na glavi. I promatramo svijet iz jedne potpuno drugačije perspektive. I u tom momentu svi oni strahovi i pokušaji bijega (p)ostanu daleko iza nas.

Nije li tako i sa životom? Kad se nađemo u nekoj novoj životnoj situaciji koja za nas predstavlja nepremostivu prepreku, prva misao je “ahhh, ja to ne mogu”. No kopka nas! Uspoređujemo se s drugima. Kako mogu oni, pa mogu i ja! I onda se odvažimo i krenemo. I tek kad simbolički (ili stvarno) padnemo i dotaknemo tlo – shvatimo da smo preživjeli i da možemo ponovno probati i da ćemo ostati živi. I uporno ponavljamo pokret dok se jednoga dana ne vinemo u vis. I zahvalni smo i ponosni. I super se osjećamo.

Foto: by Diana