Pratite nas

Zatvori
Lidija By

Lidija i ja prvo smo kliknule preko Instagrama, a onda se vrlo brzo dogovorile za kavu koju, naravno, nismo odmah izrealizirale. Ta kako i bismo? Pa ipak živimo u istom kvartu, ha-ha! No uskoro se dogodio jedan Zg-event na koji smo obje bile pozvane pa smo spojile ugodno s korisnim i dogovorile čvenk. Kad sam ušla u Bar Botaničar (gdje se event odvijao), ona je već bila tamo i čim me “prepoznala” zaletila se do mene, izljubila me, izgrila i dovukla do svoga stola ponudivši mi ostatak torte (jer su iste već nestale, budući da sam ja kasnila).

IMG_0462

Zašto vam to sve pričam? Zato što Lidija vodi predivan blog o interijerima Lili Halo Decoration. Naime, bacite li oko na njezin blog, shvatit ćete da Lidija obožava skandinavsku estetiku, njihove domove, dizajn, brendove. Svidiš stajl, sve minimalistički… I nekako je logično da čovjek očekuje ponešto hladnu, pomalo distanciranu osobu koja, poput muškarca zaljubljenog u svojeg četveronožnog ljubimca, glanca danima radnu površinu u svojoj savršenoj kuhinji u kojoj se nikada ništa ne kuha kako bi izgledala poput onih koje proučavate u minimalističko-dizajniranim katalozima namještaja. Uz sve to, Lidija je, u “pravom životu” (‘dosadna’) informatičarka, radi u banci, razvija aplikacije. Izgleda poput švedskih ljepotica plavih, prodornih očiju, vitka, coolerica, neka žena s nordijskih fjordova.

A dobijem… Što? Najspontaniji topli zagrljaj ikad, čavrljanje kao da se poznajemo čitavog života, zarazni smijeh, molbu (daj, pliiiz, daj) da joj pokažem kako ja to super fotkam flatlyeve, dogovor da se moramo ponovno opet uskoro vidjeti… Hmmm, malo zbunjujuće!

Pa tko je onda Lidija?

IMG_0436

Kada smo dogovorile intervju za blog, u stanu u koji smo ušle moja fotografkinja Marija i ja, sve je vrvjelo od života. Prolazeći hodnikom do dnevnog dijela stana, morale smo micati tonu raznih lampi, dekorativnih sitnica, stolića, begova, igračaka. Na podu su ležerno dokoličarile dekice, populni, jastučići, slikovnice. Na trosjedu je njezin šestogodinji sin Toma već nabacio facu Mrguda videći nežljene goste jer sada neće na miru moći igrati Plejku. Na štednjaku se kuhala blitva. Da, išli su oni kasnije na roštilj, ali za Tomu uvijek mora biti (još nešto) skuhano. Slike i (obiteljske) fotografije nemarno naslonjenje na zidove dnevnog boravka čekaju svoj red da budu obješene na neki od čavala koji vire iz zidova. Naljepnice (koje Lidija izrađuje i od kojih je nekako sve počelo) svuda su po stolu i trosjedu i podu. Roze ružice u boci od wiskeya… A mi ne možemo prestati osvrtati oko svoje osi i govoriti: “Isuse, što ti je ovo lijepo. Isuse, a gdje si ovo nabavila…”

Pijemo kavicu, fotkamo kao sumanute (ne znamo što bismo prije) i otkrivamo Lidijin (nordijski) svijet (u oblacima).

Collage_Fotor
IMG_0365

I N S P I R A C I J A

Moja glavna inspiracija, i u životu, i u bloganju, i u stalnom (pre)uređenju stana je – moja obitelj. Suprug Božo i sin Toma. Sve ovo što s velikom ljubavlju radim, zapravo je zbog njih. Bolje rečeno – zbog nas. Oni se možda često ne vide na fotkama koje postam, ali su stalno prisutni, tu su negdje. Kada smo useljavali u ovaj stan, preuredila sam tlocrt tako da stan ima odvojen dnevni i spavaći dio. Naime, u dnevnom dijelu (kuhinji spojenoj šankom s dnevnim boravkom) provodimo zajedno najviše vremena. Tu kuham, tu vježbam s Tomom zadaće za malu školu u koju ide, tu se zajedno sklupčamo na kutnu garnituru iz Ikee koju sam kao dar dobila od kolega s bivšeg posla. Zapravo, poklonili su mi bon u prilično velikom iznosu pa sam ja morala samo malo nadoplatiti. Zajedno farbamo zidove, premještamo namještaj, lijepimo tapete…

IMG_0131
IMG_0143

NAJDRAŽA PROSTORIJA U STANU

… je ona gdje smo u tom momentu. Osim dnevnog boravka, to je i Tomina soba u kojoj uglavom on provodi vrijeme s prijateljima. Važna mi je zbog njega.

Preskačemo tone i tone Lego kockica natrpanih u velike kutije, autića, igračke svih vrsta, slažemo šator, uvlačimo se u njega… I ne znamo što bismo prije slikali (ponovno )!

Kada smo uselili u ovaj stan (iz starog koji je doslovno bio u zgradi preko puta), bila je zima i klizali smo po poledici prenašajući neke stvari. U novom stanu praktički još nismo ništa imali, a ideja mojih dečki za vrijeme selidbe bila je da ono što imamo stavimo u Tominu sobu pa ćemo dalje polako. No way! Bolila me briga što smo u dnevnom boravku imali samo madrac… Tomina soba morala je prva biti uređena, zidovi ofarbani, namještaj nabavljen.

IMG_0391
IMG_0409

Dok pričamo, Toma već lagano postaje nemiran jer Lidija inzistira da se slikaju zajedno na podu dnevnog boravka. Nagrađujemo ga tako da mu dopuštamo da se poigra na našoj maloj mašinici, koja je odnedavno naš vjerni pratilac na blogerskim avanturama, što on objeručke prihvaća. I Plejku bez problema zamjenjuje igricama na laptopu.

IMG_0219
IMG_0230

Toma ima problema s grafomotorikom. Izuzetno je inteligentan, rastura matematičke zadatke, ali kad dođemo da pisanja slova, crtanja, držanja drvenih bojica i olovaka… Tu dolazimo do problema. “Umoran je”, ne da mu se. Izmišlja :-)

Pokazujemo Tomi aplikaciju Windowsa10 na Lenovu gdje može pomoću Windows Ink olovčice pisati, crtati, bojati, brisati i odjednom se događa čudo. Toma gasi igrice i prebacuje se na aplikaciju WRITEit. Rađa se ljubav na prvi pogled. Problemi s držanjem olovke, crtanjem…. Lidija, o čemu ti pričaš?

Dolazi tata po njega da ga odvede na roštilj kod prijatelja, a Toma se ne želi odvojiti od “nove igračke”. Toma, shvaćamo te…. Ni mi to ne želimo!!!

IMG_0260

B L O G A NJ E

Dok sam trudna ležala s Tomom čuvajući trudnoću, željela sam nešto raditi. Počela sam proučavati blogove, kako to rade svjetske blogerice, ohrabrila se i počela. Zanimalo me i što će ljudi reći. Meni je to sve ispočetka izgledalo grozno (da ljudi ne misle da je to lako), no s vremenom krenulo je sve bolje i postalo zabavnije. Nakon što sam rodila Tomu, a njegovo se zdravlje prilično zakompliciralo, prestala sam s bloganjem, no uskoro su mi se počeli javljati ljudi s pitanjima zašto više ne pišem i da im nedostaju moji postovi. Ostalo je povijest, ha-ha!

IMG_0512
IMG_0533

K R E A T I V N O S T (SAM SVOJ MAJSTOR)

Veliki sam kreativac. Ideje mi stalno prolaze kroz glavu. Naravno da me zanima uređenje stanova, interijeri… Obožavam stalno nešto mijenjati u svom stanu. Premještati. Preuređivati.

Pokazujemo Lidiji aplikaciju Windowsa 10 odnedavno dostupnu uz Creators nadogradnju – Paint 3D koja je idealna za takvo što.

Pa to je ludilo! Baš mi to treba… Da ne moram sve raditi “pješice”, ha-ha… A i sam dizajn laptopa je genijalan. Super bi se uklopio u moj interijer. Još je i laptop i tablet. Toma ga voli… Ha-ha-ha, morate mi ga barem malo posuditi!

3DPaint_Fotor

Moj je tata bio inženjer brodogradnje, ali i slikar. Koliko bi to tek njega oduševilo! Ja sam taj kreativni gen vjerojatno nasljedila od njega. Ako ništa, onda barem kad su boje u pitanju. Recimo kad bojam zidove, odem u Bauhaus (oni me već znaju) i kupim boju. Doma shvatim da to nije to i da mi treba još deset kapi crne. Vratim se u Bauhaus i tražim da mi zamiješaju te kapi. Već su se prestali čuditi (premda to oni ne rade), pa pozovu šefa – i stvar je riješena. I inače puno toga radim sama. I jako mi je važno ljudima reći da sve to uopće ne mora biti skupo. Boja košta stotinjak kuna, kupite valjak i sami farbate. Dobro je i za mišiće (☺)… Sama sam napravila luster koji mi se sviđao jer je “original” stajao oko 1500 kn, a meni su trebala dva. Sitnice nabavljam u raznim dućanima po izuzetno povoljnim cijenama. Ima i nekih stvari koje zaista jako želim, ali sam izuzetno strpljiva dok ih ne dobijem. Momentalno je to Marble coffee table... kad-tad bit će moj☺!

IMG_0371
IMG_0386
IMG_0379

V I Š E O D B L O G A

Puno me stvari interesira. Neke čak mogu ostvariti i kroz blog. Zanima me razvoj djece (i zbog Tome). O tome toliko ne pišem na blogu, ali često o istom komuniciram s čitateljima. Od punoljetnosti vježbam pilates. Važno mi je da moje (uglavnom ženske) čitateljice shvate da se sve može, i kad imaš obitelj, i posao i dodatni “hobi”. Drago mi je da ih mogu potaknuti na to. Da se bave sobom, rekreiraju, nađu se u onome što vole. Sve se stigne! Kad imaš malu bebu, možeš gurati kolica i brzo hodati ili rolati. Možeš bojati zidove u noćima dok djetetu u virozi skidaš temperaturu (kao što sam ja to radila). Možeš s njima raditi trbušnjake…

IMG_0346

S U R A D NJ E

Ispočetka ih, naravno, nije bilo. Sada ih već imam prilično. Jedna od prvih posebno me oduševila. Kad je Ikea dolazila u Hrvatsku, kontaktirali su me iz njihove podružnice u Velikoj Britaniji želeći fotkati moj stan kao prvi iz Hrvatske, koji je kasnije izašao u njihovom Family Life magazinu. Tada mi je prvi puta postalo jasno da radim nešto dobro.

Jedna od najdražih suradnji mi je i ona s kućom TELLKIDDO – to je švedski brend broj 1 po prodaji na mreži Etsy. Meni je bila iznimna čast (i velika stvar za mene) kad su me izabrali na natječaju, s još nekim drugim svjetskim velikim imenima na blogerskoj sceni …

Sklopila sam i jednu divnu suradnju s curama iz BiH-a. Alma je iz Mostara i magistra je njemačkog jezika, a Ivana je iz Sarajeva i diplomirani je politolog. Njihov brend se zove BeeBee Design. Kliknule smo jer one imaju istu estetiku u proizvodnji svojih proizvoda kao i ja: totalno svidiš… Zajedno smo u skandinavskim oblacima. Divne su, skromne, pedantne. Nevjerojatno je koliko ima mladih, talentiranih ljudi, a za koje se malo zna.

IMG_0392

A DOMA VOLIM...

U Hrvatskoj baš nema puno interijer blogera, barem ne onih koji se meni sviđaju. No ima jedna žena s kojom sam se otpočetka povezala, jako mi se sviđa njezina estetika. Slično razmišljamo. Zove se Anita Radić, živi na otoku Čiovu i ima blog Simplicity with Anniedecor (instagram @simplicity_with_anniedecor). Uz sve to, Anita je teta u vrtiću pa nas veže i ta ljubav prema djeci i radu s njima.

Jako volim D blog i Bobu Blašković. Od nje puno učim. Boba je novinarka s odličnim okom za estetiku. Jako je draga i uživamo u uzajamnom druženju.

Tu je i brend Dreamoholic i Mirna. Naša je veza posebna. Mirna je “kraljica” ručnog rada. Izuzetno cijenim njezin rad. Tražite li unikatnu stvarčicu za vaše dijete, obavezno posjetite njezin profil. Uz to, Mirna je i producentica, ima dvoje predivne dječice i divaaaan stan. Emocija na n-tuJ! Iako Mirna nije interiror design blogerica, vrlo bi lako to mogla postati jer ima istančan ukus za uređenje.

Tu je još i ekipa iz Dom i Dizajna. Volim novine i Ivu Novak, urednicu. Svaki put kada izađe novi broj, jedva čekam otrčati do kioska i kupiti ga.

Umorne, ali zadovoljne napuštamo te nedjelje Lidijin stan i njezino toplo i vedro društvo. Skuhana blitva dočekat će Tomu kad se vrati s roštilja.

Sva sreća da niste tražili da fotkamo blitvu, smije se. I to mi se jednom dogodilo kad sam radila intervju za neki portal. Nismo imali “čisti” prostor za fotkanje, pa smo lonac odnijeli u kupaonicu gdje je pod prazan. To je jedino prostorija u stanu koja mi nije ono baš…

Naravno da ne govori istinu jer je i kupaonica s neofarbanim zidom i minimalistički namještena, da se mene pita, mjesto u koje bih se slobodno mogla useliti kao Lidijin podstanar.

IMG_0560

Tekst: Lidija Šeatović za MLZ

Fotografije: Marija Laća za MLZ

Lidija By

Ovo nije klasična priča o jednom od mnogobrojnih restorana u Zagrebu. Nije ni recenzija njegovog menija. Niti promocija. Bilo bi zaista nedolično da se, uz, smatraju neki priznataimena zg-gastro scene, moja malenkost upusti u takvo što. Pri tom se ipak moram malo pohvaliti. Često jedem na “finim” mjestima (kako bismo mi Zagrepčanci to rekli) pa mi nepca prolaze šegrtovanje. Navikavaju se lagano na ono što je dobro, a što baš i nije. Od čega naprosto izgubim razum svih osjetila ili krenem (to “fino” i dobro izreklamirano mjesto) zaobilaziti u velikom luku. Dakle, postoje znalci, stručnjaci, ljudi “od zanata” koji mogu stručno izraziti svoje mišljenje i dati pravu ocjenu… No pomalo, doći ćemo i do toga.

IMG_9045

Vratimo se mi priči. Ovo je dakle priča o ljubavi prema tom divnom životnom afrodizijaku (hrani), o ljubavi (u) spravljanja iste, o filingu koji on izaziva (ne samo) mojim osjetilima. O dvoje ljudi koji već dvadesetak godina usješno vode zagrebački restoran u srcu Zagreba. I koji su u taj posao zaljubljeni od momenta kada su krenuli u njega. O ljubavi koja još uvijek traje i samo je jača i postojanija. Ne o poslu, nego o pozivu.

IMG_9180

Ovo je priča o jednom popodnevu čistog gušta kada smo moja fotografkinja Marija i ja posjetile restoran Boban, dogovorivši intervju par dana ranije s direktoricom restorana Ivom Jurković. Posjetili bismo mi ga i prije, no, kako to u životu biva, (jer netko to od gore vidi sve…) povukao nas je taj naš dobročinitelj za rukav i rekao: “Djevojke, evo prilike! Što ste čekale? Preduhitrili su vas inspektori Michelina koji su restoran Boban uvrstili u svoj vodič preporuke restorana u Hrvatskoj.”

Okej! Oprostit ćemo im :-) !

IMG_9105

Kad malo bolje porazmislim, ne znam otkud da krenem s pričom. Od hrane koju nam je osoblje restorana pripremilo i koja je čekala pravi moment da bude servirana. Od razgovora u koji smo odmah uplovile, neobavezno, onako ženski. Od ugodne atmosfere i/li mog pogleda koji se nije mogao odvojiti od svakog, pažljivo biranog detalja na stolu i oko njega, na terasi… Težaaaak posao :-) !

IMG_9052
IMG_9008

P R E D J E L O

Veliki okrugli tanjur prvi se našao na stolu pred nama. Kompozicija predjela – posebno spravljena samo za nas kako bismo mogli probati dio iz bogate ponude restorana Boban, a koja se uvijek može naručiti u različitim varijantama (ili zasebno), u  dogovoru s osobljem restorana.  S koje su nas mamile: različite vrste bruschetta na domaćoj ciabatti, pršut San Daniele, salama Felino, dimljena guščja prsa, lardo – kremasta bijela panceta, kravlji sir s tartufima, ovčji sir (Pecorino), Parmigiana – vegeterijansko jelo, talijanski klasik; može biti toplo predjelo ili glavno jelo…

IMG_9111
IMG_9129

Dok sam se ja “utapala” u talijanskom kremastom siru, buratti, najnježnijeg mogućeg okusa koji sam ikada probala s domaćim džemom od rajčica koji sami spravljaju, Iva nam priča:

“Veliki napor ulažemo u izbor kvalitetnih namirnica. Voće, povrće, svježe meso nabavljamo od lokalnih proizvođača, OPG-ova i svakodnevno na placu. Imamo dvije žene u kuhinji zaposlene samo da rade domaće tijesto. Ponosni smo na činjenicu da sami proizvodimo sve što možemo: pečemo tri vrste kruha, od njih radimo domaće bruschette i crostina.

Cvijeće koje koristimo kao dekoraciju u jelima (a jestivo je☺), nabavljamo od jednog simpatičnog para iz Utrina koji ga uzgajaju u svom stanu u neboderu. Budući je naša kuhinja mediteranska s naglaskom na talijansku, autentične talijanske proizvode, vrhunske kvalitete nabavljamo u Italiji u koju odlazimo jednom tjedno. Prije svega burattu, koja mora biti savršeno svježa, dozrela mesa koja moraju proći posebne procese obrade i slično.”

GLAVNO JELO

Jesam li vam rekla da je Iva prilično samozatajna osoba? Trebalo mi je podosta vremena da je uopće uvjerim da bi se, prilikom našeg razgovora, trebala i fotografirati. „Ajde, može… malo, ali decentno“,  jedva je pristala. Logičan odgovor jer je i Iva, predivna žena, upravo takva. Decentna, opuštena, elegantna, elokventna, profesionalna… Majka  sina jedinca, studenta prava. Supruga, s kojim Boban vodi još od davne ’97, a mlađeg brata, restoran “Ill Secondo” sedam godina. Osoba u koju se zaljubite taj čas.

“Nemoj me molim te pitati koji mi je draži”, smije se. “Prijepodne sam u Bobanu, a popodne u Secondu. “Nekim ljudima ponedjeljak je stres, meni je velika radost jer jedva čekam ići raditi ono što volim.”

IMG_9097

Pred nama se reda izbor iz glavnog menija: risotto s jadranskim kozicama, desertnim vinom, mladim špinatom i aromom lavande, ručno rađeni domaći ravioli s mladim krumpirom u laganom umaku od divljih šparoga i smeđim šampinjonima, confit od patke s okruglicama od kruha aromatiziranim špekom, baby pilić iz ekološkog uzgoja (koji ne prelazi cc 500-600 grama) mariniran i pečen s pečenim mrkvicama, pečenim mladim lukom, krumpirom, rikulom u domaćem umaku Aioli, “popularna” Rustica – komadići bifteka sa pečenim krumpirom, rukolom, crvenim radićem i cherry rajčicama…)

IMG_9216
IMG_9162
IMG_9191
IMG_9202
IMG_9211

I dok se čulo mmmmm, aaaaah (s naše strane), Iva naglašava da ničega od ovoga ne bi bilo bez njezinih vjernih, dugogodišnjih, talentiranih suradnika:

”Branko Kusavac naš je, rekli bismo, kuhar nad kuharima. S nama je stalno i već prilično dugo Damir Anić, talentirani mladi chef. Naš uspjeh prije svega dugujemo ljudima koji su s nama ovjde, praktički 24 sata. Adriana, moja prva suradnica, osoba je koja koordinira kuhinju i salu, obavlja korespodenciju na svim poljima (s gostima, klijentima, dobavljačima…)”.

Dok pijuckamo malvasiju dubrovačku bijelu iz vinarije Crvik, ne zaboravlja spomenuti da je muž Damir taj koji je “odgovoran” za bogatu vinsku kartu… Između ostaloga, naravno!

“Ponosni smo na činjenicu da posebno promoviramo mlade vinare, osobito hrvatske. Često imamo promociju nekog našeg domaćeg vinara, kad ta vina prodajemo po posebnim, prilagođenim cijenama tako da pružamo šansu i gostima da uživaju i isprobavaju ih, ali i našim vinarima da se probiju svojim asortimanom”, dodaje Damir.

IMG_9051

DESERT ZA KRAJ

“Naši vjerni, stalni gosti, ali i jako puno turista koji posjećuju Zagreb tijekom cijele godine dokaz su da je naš trud sve ove silne godine prepoznat i cijenjen. To nam je najveća nagrada. To je ono zbog čega ovo radimo, što nas svaki dan pokreće i daje nam elan da iz dana u dan postajemo samo bolji.”

Okej, okej… ali, heeej, guys! NE samo to! Ne mogu odoljeti, onako tipčno ženski da mi ispriča… što se to dogodilo s Michelinom. Kako su ušli u preporuku francuskog vodiča za restorane, jednog od najprestižnijih u svijetu, čije preporuke uvažavaju i gosti i struka. Jer se radi o vrlo strogim kriterijima koje rastorani moraju zadovoljavati. “Što se dogodilo? ”, pitam nestrpljivo. I potaknuta food filmovima (čiji sam veliki obožavatelj) nastavljam: “Pričaj!!! Došli su. Odložili su vilicu na pod? U paru. Muško i žensko. Naručili glavni meni i a la carte? Vi ste se u kuhinji preznojili, nastala je panika, ha-ha!”

IMG_9283

Dok se pred nama pojavljuje niz deserata, sve favorit do favorita s Bobanove liste – Merinque torta (torta bez brašna, od kore bjelanjaka s komadićima pistacija, pinjola, oraha i malih kockica čokolade s tučenim vrhnjem), čokoladni fondant sa sladoledom od vanilije, Torta od sira bez brašna i na kraju Merinque – ljetni (sezonski) složenac sa svježim jagodima, kremom na bazi jogurta, mascarponea i mljevene merinque… Iva se smije:

“Ha-ha! Ma kakvi. Mi uopće nismo znali da su oni tu. Nismo znali ni da su odlučili uopće ‘uzeti’ Hrvatsku u razmatranje. Nismo imali pojma. Pa nama dnevno u restoran uđe od 300 do 500 ljudi. Tko bi to pratio? Suprug i ja bili smo u kinu kad smo od djevojke našeg sina Nine dobili SMS da smo uvršteni u preporuku, jer je ona to vidjela na internetu. Suprug i ja smo pomislili da se šali s nama, dok nam nisu počele pljuštati čestitke sa svih strana.

IMG_9223
IMG_9255

Kasnije smo shvatili da su bili prije nekoliko mjeseci po fotografijama i jelu koje su objavili, a na kojima se vidi da smo tada jela koja su probali posluživali na daskicama koje smo ubrzo nakon toga zamijenili.

Jeli su Bruschettu s rajčicom, basilicom i maslinovim uljem (naše najjednostavnije predjelo), rezance s teletinom, vinom i kaduljom i naš domaći tiramisu rađen od domaćih piškota. Dakle, sve što smo sami “proizveli”, što je pretpostavljamo bio glavni adut što su nas uvrstili u svoj respektabilni vodič.

Ne mogu reći da nam to zaista puno ne znači. Naravno da znači. Jer i sami, kad putujemo po svijetu, u izboru restorana vodimo se njihovim vodičom. No prije svega to priznanje smo shvatili kao dokaz da svoj posao radimo dobro, da su najbolji prepoznali našu kvalitetu. I sve nas je to oduševilo i dalo još veći podstrek da i dalje nastavimo istim putem”, skromo dodaje na kraju Iva.

IMG_9265

Zaustavljam diktafon, ali ćakula i dalje teče jer imamo toliko raznih tema. Off the record: Pričamo i o domaćoj ponudi naših restorana (Iva hvali mnoge restorane koji se nikada ne nađu na stranicama naših gastro vodiča, a hrana im  je božanstvena), o tome kako sve stigne i o tome što ona najviše voli jesti… i kako, do vraga, može uz sav taj posao ostati tako vitka i elegantna (moja opaska :-))!

“Znaš što ti ja najviše volim kad dođem kući? Prvo uzet malo kruha i utoćat ga u domaće maslinovo ulje. Ostalo mi je to još iz djetinjstva u Imotskom… nema boljeg, zar ne?” smije se.

A moja Marija (rođena Šibenčanka) i ja kimamo glavom. “Ne, nema boljeg, Iva!!!”

Napomena:

Osim restorana Boban, u preporuku su ušla još 33 hrvatska restorana. I to po 12 istarskih i zagrebačkih te deset dubrovačkih. Tako su na listi ugostiteljskih objekata s Michelinovom preporukom dubrovački restorani Nautika, Vapor, 360, Stara Loza, Pantarul, Proto, Azur, Dubrovnik, Kopun i Bistro Tavulin, u Zagrebu Apetit City, Gallo, Le Bistro Esplanade, Zinfandel’s, Takenoko, Mano, Dubravkin put, Boban, Fajn, Mundoaka, Bistro Apetit i Agava, te u Istri Pergola, San Rocco, Marina, Damir&Ornella, Sv. Nikola, Wine Vault – Monte Mulini, Batelina, Zigante, Alla Beccacola, Konoba Morgan, Konoba Čok i Meneghetti. U društvo oko dvije tisuće elitnih restorana diljem svijeta, tzv. zlatnu selekciju, s jednom Michelinovom zvjezdicom prvi je ušao rovinjski restoran Monte.

Tekst: Lidija Šeatović

Fotografije: Marija Laća

Zahvaljujemo obitelji Jurković i osoblju restorana Boban na predivnom druženju i razgovoru

Ana Kotzmuth By

Jeste li znali da u Zagrebu postoji punoljetno stanište neobičnih stvorenja? Čudesno mjesto u kojem mogu svi odrastati? Mjesto susreta shvaćenih i neshvaćenih? Inkubator za mlade i nejake?

Iako zvuči kao da se radi o izmišljenom mjestu iz bajke, riječ je o Močvari – jedinom klubu mladih u kojem je dopušteno sve osim govora mržnje. Zvuči sjajno, zar ne?! No koliko vas je doista upoznato s tom pričom koju je prije 18 godina pokrenulo Udruženje za razvoj kulture (URK)? Koliko znate o pokretu koji je okupio nas nekolicinu sa samo jednom idejom – idejom stvaranja. Nitko nije znao što želimo postići i kako bi taj klub trebao izgledati. Nismo imali proračun kao ni početni kapital, a ipak, Močvara još uvijek stoji ponosno i radi čak i danas, nakon dugih osamnaest ljeta.

IMG_8175
IMG_8218

O početku Močvare pričala sam s priznatim kazališnim redateljem, D.J.- em i gospodinom “svašta nešto”, Mariom Kovačem koji je ujedno i glasnogovornik nove kampanje (KLIK→ bit.ly/mochvara) – prikupljanja sredstava za izdanje knjige u kojoj bi ideja Močvare bila dostojno predstavljena.

IMG_8226-2

Ana: Dok smo bili klinci radili smo za ovaj klub sve što treba. Kako danas gledaš na tu ideju stvaranja nečega “samo zato da postoji”?

Mario: Kako bi shvatili ideju osnutka Močvare, važno je na trenutak vratiti se u post ratne devedesete i vrijeme kad je izbor nekih koncerata i predstava bio znatno sužen i manji nego danas po količini prostora kojeg smo mogli koristiti. Dogodilo se to da smo iz nekog sustava koji je bio relativno otvoren za omladinske aktivnosti – kako se to tada zvalo – ušli u neki oblik kapitalizma i najednom je za sve trebalo imati početni kapital. Uz to, mnogi su prostori prenamijenjeni ili zatvoreni. Vrijednosti su se srozale i to se dosta osjetilo i na umjetničkom planu. Kroz URK i Attack okupila se kritična masa ljudi šarolika u svim segmentima. Prva akcija koja je mene upoznala s URK-ovcima bila je akcija na Ponikvama davne 1997. Kroz druženje s tim ljudima, pa čak i kad nisam bio aktivan u stvaranju nego sam bio samo dio publike, probudila se u meni želja za pripadnošću toj zajednici koja se stvarala kao i želja za volonterizmom.

IMG_8187

Ana: Ideja o stvaranju kluba potekla je upravo od te ekipe entuzijasta i volontera koji se nisu bavili problemima i onime što ne mogu ostvariti, nego su se bavili rješenjima i svim onim kako nešto učiniti. Danas, kad razmišljam kako je uopće sve to uspjelo, svjesna sam da su upravo vrijednosti poput volonterizma i osjećaja pripadnosti one koje su omogućile stvaranja kluba poput Močvare. Koji su tvoji prvi projekti u Močvari?

Mario: Dosta brzo, već kad smo pokrenuli Festival alternativnog kazališnog izričaja, iz Močvare je došla ideja o organizaciji kazališnog programa u klubu, a ne samo glazbenog. Nisu samo bendovi i glazbenici oni koji traže prostor za svoj izričaj, već i kazalištarci i ostali umjetnici. Močvara je pružala infrastrukturu koja omogućuje učenje, druženje i razmjenu ideja mladim umjetnicima. Tek smo nakon 4-5 godina dobili svoje prve honorare i bili smo začuđeni kako, eto, postoji netko tko želi platiti za to da nas gleda.

Ana: Močvara je počela sa svojim javnim radom u prostoru kraj Botaničkog vrta, da bi se na kraju preselila u prostor bivše tvornice “Jedinstvo” na Trnjanskom nasipu, gdje i danas obitava. Koliko je simbolike u tom “močvarnom” ambijentu?

Mario: Močvara (mi) je ubrzo postalo mjesto poput dnevnog boravka. Svaku pauzu od predavanja provodio sam tamo. Nije to nikada bio klasični klub u kojeg dođeš navečer popiti piće, to je oduvijek bio inkubator za upoznavanje ljudi. Puno šireg kruga ljudi od onog kojeg bi upoznao inače. Prostor pored Save donekle je uvjetovao promjenu u tom segmentu, ali je donio dobrobit u nekom drugom. Novi prostor omogućio je radioničarski tip rada. Tu smo se mogli zatvoriti s nekom kazališnom skupinom i održati edukaciju, učiti i sl. Mnoge su predstave nastale tu. Prvi žongleri i ulični zabavljači vježbali su upravo tu, a čak smo imali i nogometni turnir pod naslovom “Kriva noga”.

Collage_Fotor
IMG_8223

Ana: Danas često čujemo upotrebu riječi močvara u negativnom kontekstu. Tako se poziva ljude da glasaju za stranke koje će nas “izvući iz močvare”, a proziva se i neke druge da okončaju “močvaru u nogometu”. Iako često negativno oslikana, nas je naša Močvara ipak učila pravim vrijednostima.

Mario: I danas dok radim neku predstavu, primjerice u HNK, dogodi mi se da zasučem rukave i pomognem napraviti oko scene sve što treba. Ništa mi nije teško i istinski uživam u stvaranju, u svakom dijelu procesa. Vjerujem da je upravo Močvara zaslužna za to. Postali smo generacija kojoj je duh DIY postao stvaran. Osim poslovičnog “zasukivanja rukava”, također smo i sve među sobom dijelili. Znalo se dogoditi da dođe po 5 bendova koji, kad se skupe, imaju opreme dovoljno za eventualno jednog. Iz te kombinacije slabe kulturne ponude i relativne neimaštine, kreativnošću smo to krpali i nadomještali.

IMG_8252
IMG_8238

Ana: Koja je vrijednost Močvare danas i zašto je dobro da svi znaju gdje se ovaj klub nalazi i čemu služi?

Mario: U Močvari, i dan danas, mogu nastupiti bendovi i kazališne trupe koji nigdje ne bi mogli napuniti prostor ili biti financijski isplativi. U Močvari je svatko dobrodošao pod uvjetom da ne širi poruku mržnje. To je ono što Močvara jest – utočište neobičnih umjetnika, ali i publike, konzumenata specifičnog i drugačijeg ukusa. Močvara se uspjela izboriti za poziciju anything goes što će i dalje pružati mogućnost održavanja “neprofitnih” večeri u smislu novca, ali u smislu stvaranja ideja, kreativnosti i upoznavanja ljudi sličnog ukusa, potpuno profitabilnih. Močvara pruža mogućnost pogreške, onoga što u kazalištu zovemo “zlatna pogreška”. Naravno da i u svijetu umjetnosti mora postojati mogućnost pogreške i neuspjelog eksperimenta kako bi se stvorilo nešto bolje. Drugog takvog mjesta u Zagrebu nema.

*******

Mario je dobro zaključio cijelu priču i ovaj naš put po aleji sjećanja s tim da je Močvara bila i ostala stanište neobičnih bića, životom bogato mjesto, mjesto gdje žive rijetki i drugačiji. U močvari žive oni koji su ugroženi koji ne mogu živjeti u bilo kakvim uvjetima i povlačeći tu metaforu klub Močvara je to stanište neobičnog. A i danas i uvijek postojat će ljudi koji će se tu osjećati kao doma.

Tekst: Ana Kotzmuth for MLZ

Fotografije: Marija Laća za MLZ

Matea By

Sjećam se, taman negdje prošle godine u ovo vrijeme ili tek koji tjedan kasnije, zima je svakako bila na izdisaju, posjetile smo moja Lidija i ja Mandalu, novi frizerski salon u gradu o kojem su svi pričali (a mi i pisale:-)).

Osim što smo otkačile na interijer u čijoj su izradi i restauraciji sudjelovali vlasnici Vlasta i Darko koji su nam u međuvremenu postali i dragi suradnici i prijatelji, u oči nam je odmah upala još jedna stvar: njihove vizitke. Nije klišej kako je prvi dojam od neprocjenjive važnosti, među ostalim i zato što je nenadoknadiv, a upravo su te posjetnice iliti vizitke ono što o svakome tko ih ima i daje (kome god, kada god) priča priču i ostavlja trag, nešto poput vlastoručnog potpisa moderne ere. I tako smo, uz čaj i ćakulu, prvi put čule za Ivanu i Vjeku…

IMG_5195

Upoznala sam ih nešto kasnije i baš su me, poput njihovih radova na koje sam u međuvremenu bacila oko, kupili na prvu.

Ivana i Vjeko Crnojevac grafički su dizajneri koji su se upoznali radeći u istoj firmi, provodeći dane zajedno shvatili da dijele puno više od poslovnog interesa, zaljubili se, otvorili vlastiti studio, u međuvremenu se oženili i postali roditelji…

Kreativne ovčice ime je pod kojim djeluju i uspješno stvaraju i “mekeću” već godinama. Dio tajne svojeg uspjeha podijelili su i s nama (i zato im hvala). Pa krenimo….

IMG_5252

Kako je i kada krenula vaša poslovna avantura? Kada ste “zameketali” zajedno?

Upoznali smo se u bivšoj firmi u kojoj smo radili zajedno i nakon nekoliko godina shvatili da smo ipak nešto (puno) više od dobrih kolega… Nakon što smo se oženili jednostavno smo osjetili da je trenutak da zajedno krenemo novim putem i tada su nastale “Kreativne ovčice”.

Osim poslovnog putovanja, prije 10 godina krenuli ste i na privatno. Koliko vam život olakšava činjenica da radite zajedno? Koliko je teško danas biti privatnik u hrvatskim okolnostima?

Biti zajedno i privatno i u poslu oboje doživljavamo nekako prirodno… Ako ljudi mogu dobro funkcionirati u braku, ovaj dodatak posla je samo malo “pojačana” varijanta. Važno je kao i u svemu u životu osjećati gdje smo sami sa sobom i ljudima oko sebe i onda sve sjedne na svoje mjesto. Danas biti privatnik je puno teže nego prije desetak godina, posebno pošto smo u tome zajedno, ali ako postoji jasna vizija što se želi napraviti, onda to funkcionira bez obzira na “vanjske uvjete”.

U kojem ste trenutku prepoznali dizajn kao odabir svog životnog zanimanja? Koliko svi zajedno podcijenjujemo moć vizualne komunikacije i prvog dojma koji ostavljamo u tim situacijama?

Od malih nogu smo oboje bili skloni likovnom izražavanju i nekako nas je život doveo tu gdje smo. Kreativni proces je nešto što nas ispunjava, pa je ovo valjda bio logičan slijed događaja:) Ljudi sve više postaju svjesni važnosti vizualne komunikacije zadnjih godina, tako da se situacija polako (ali sigurno) popravlja. To vidimo dosta kroz klijente koji nam se javljaju i koji su već u startu svjesni koliko je važno između ostalog imati dobar logo, vizualni identitet, komunikacijske materijale s kojima onda idu prema svojim klijentima. I mi nastojimo klijentima kroz određene primjere iz prakse skrenuti pažnju na taj dio poslovanja, a to se nekako i vraća jer uočavamo da većina klijenata koji nam se javljaju želi baš raditi s nama.

U svom poslu prilično ste svestrani – za klijente radite doslovno sve – od dizajna logotipa, vizualnog identiteta, plakata, prospekata, velikih formata, oglasa, mobilne aplikacije, web stranice… Postoji li u tome nešto što volite raditi više od ostalih stvari?

Uživamo u izradi logotipa i vizualnih identiteta, ali svaki projekt u kojem imamo dovoljno slobode je nešto čega ćemo se rado prihvatiti :).

IMG_5218

Na kavi smo se šalili kako ste omiljeni dizajneri hrvatskih glazbenika. Radili ste s Jelenom Radan, Pavelom, Općom opasnosti, Meritasicama, Pamelom Ramljak, Colonijom, Ninom Kraljić… Za CD Voyage Jelene Radan osvojili ste i Porina za najbolje vizualno oblikovanje. Kako ste osmislili taj cover?

Da, album Voyage je bio prekrasna suradnja s Borisom Sekulićem i Jelenom Radan… Cijela priča s kojom su krenuli, da je svaka pjesma jedna razglednica u albumu koja se doista može poštom poslati slagala se takoreći sama od sebe i na kraju je finalni proizvod bio nešto što su svi prepoznali. I album Gle grupe Meritas nam je isto posebno drag. Tu smo umjesto klasičnog ovitka napravili drveni okvir za slike u kojem se mogu izmjenjivati razne stranice albuma sa slikama i stihovima, a može ga se složiti u varijanti za stol ili zid. Radili smo ovitke za zaista najrazličitije žanrove glazbe, od klasične, preko tamburaša, do rocka i popa. Volimo kroz opremu cd-a ispričati neku priču, napraviti odmak od klasične forme, ali samo ako to priča dopušta.

Postoji li neka suradnja koju biste mogli izdvojiti kao najdražu? Kako uopće izgleda taj proces od prvog susreta i kontakta s klijentom do finalnog proizvoda?

Nezahvalno je možda izdvajati neke suradnje jer je svaka na svoj način posebna. S nekima smo postali i kućni prijatelji, ali sa svima imamo dobar odnos i komunikaciju. Proces je ponekad različit, ovisno o kakvom se projektu radi, ali u pravilu uvijek imamo neki inicijalni sastanak da se međusobno osjetimo, da što bolje doživimo klijenta i njegovu priču, a onda od tuda idemo dalje ovisno o čemu se radi. Neki su projekti što se same produkcije tiče klasični, a kod nekih tada počinje vrlo kompleksan posao projektiranja, istraživanja materijala i tehnika izrade i sl.

Postoji predrasuda kako je dobar dizajn nužno skup. Slažete li se s time?

Ukratko, ne! Jedna od stvari koja nam je jako važna u našem poslu je kako pronaći tu ravnotežu da je cijena prihvatljiva za klijenta, posebno za manje firme ili obrte koji tek pokreću poslovanje, a da i mi s našim poslom ostanemo u plusu. Mislimo da u našem studiju ljudi mogu dobiti kvalitetne materijale po prihvatljivim cijenama.

Neki brendovi koje ste dizajnirali od prvih koraka kasnije su se prilično razvili… Koja vam je suradnja najdugovječnija i kolika je zasluga kvalitetnog vizualnog dizajna za uspješnost određenog proizvoda?

Jedan od brendova koje smo počeli pratiti dosta rano je volimljuto.com. Mislimo da ta priča sama po sebi pokazuje što se dogodi kada se spoji kvalitetan proizvod i dobar brending. Tu smo krenuli s dizajnom logotipa i nekoliko etiketa, a danas ih vizualno pratimo u cijeloj paleti proizvoda i pratećih materijala koje  nude kod nas i u inozemstvu. Također bi voljeli spomenuti i tvrtku Dionaea vrtovi kod kojih uz razne reklamne materijale svake godine imamo otvorene ruke za oblikovanje kalendara koji su dosta drugačiji od onoga na što su ljudi navikli. I tvrtku HiPP Croatia pratimo preko deset godina na našem tržištu. Puno je tu klijenata koji su nam od početka dali svoje povjerenje i kojima smo na tome vrlo zahvalni, a ako ih počnemo sve nabrajati nećemo doći do slijedećeg pitanja :)

Imate li poruku za naše čitatelje? Kako vas mogu kontaktirati i što je to što im baš vi možete ponuditi?

Ako pokrećete novi posao, izbacujete na tržište novi proizvod ili osjećate da je vrijeme za redizajn nečega što više ne funkcionira kako bi trebalo, i sviđaju vam se naši radovi, slobodno nam se javite bez obaveze. Rado ćemo vam pomoći barem savjetom, a možda i započnemo neku novu priču! Što možemo ponuditi našim klijentima? Teško je tu nešto sročiti a da ne zvuči kao prodajni slogan. Ali s nama zaista možete imati sveobuhvatnu kvalitetnu uslugu po “normalnim” cijenama. Mislimo da naši radovi govore jedan dio priče, a telefonom ćemo vam otkriti drugi!

I za kraj, kako se opuštate, koji vam je ispušni ventil? Što radite kad ne radite ili kako kao Ovčice najbolje puštate mozak na pašu?

Slobodno vrijeme najviše provodimo s našom kćeri, a paralelno smo u edukaciji za terapeute osobnog razvoja što nas zadnjih godina, otkako smo slučajno krenuli na neka predavanja i radionice, jako ispunjava i daje jedan novi smisao svemu što nas okružuje. Ako još svemu tome dodamo i psa, sa slobodnim vremenom smo već u minusu. :)

IMG_5265

Tekst: Matea Roščić

Fotografije: Marija Laća

Snimano na Zrinjevcu za vrijeme Adventa

Lidija By

Hrana mora biti ukusna. Svrha postojanja hrane nije samo zadovoljenje nutritivnih vrijednosti koje trebaju tijelu. Hrana nisu proteini ni kalorije. Hrana je i EMOCIJA.

Ime iza kojeg se ‘skriva’ osoba koja nam je o tome sve otkrila govori za sebe: Delicious and Healthy by Maja.

Maja Brekalo

O autoru ovog članka…

Donedavno, moj tipični doručak sastojao se od bijelog klipića, putra i instant napitka koji mnogi zovu kava. Ručak bih često preskakala, a onda bih u kasnim večernjim satima kriomice listila sadržaj frižidera pazeći da me nitko od ukućana ne vidi. I da će vaga oprostiti. A tijelo zanemariti. “Zdraviji” način prehrane događao se nekom drugom. I onda se dogodio klik. Bez nekog pravog razloga ili… možda to od nekud netko vidi sve???

Na Instagramu sam slučajno naišla na profil @delicious_and_healthy_by_maja i kad sam vidjela kako izgleda hrana koju vlasnica istog svakodnevno posta, koliko ima followera (cc 150.000) i lajkova po postu, na koji način piše svoje postove… preobraćenje je došlo samo od sebe. Nepozvano, jako i udarilo me ravno u – želudac. Dogodilo se da je Maja baš nekako u to vrijeme imala i radionicu u Maksimiru na koju sam otišla – i tu se moj život stubokom promjenio.

MajaBrekalo_Fotor1

A tko je Maja?

Maja Brekalo mlada je, vitka, živahna i šarmantna Zagrepčanka (inače rođena Dubrovčanka, moramo to navesti da se rodbina ne ljuti) koja plijeni posebno pozitivnom energijom. Znate onaj filing kada s nekim odmah uspostavite kontakt, kliknete i pričate, pričate… Iskreno, Maja je osoba koja može pričati više od mene, a to nije tako lako, uvjeravam vas. O onome što strasno voli. Pa je u potpunosti razumijem. Za sebe kaže da je zapravo oduvijek bila posebna pa i kad je hrana u pitanju. Od najranijeg djetinjstva, koje je provela u Dubrovniku, hrana joj je bila jako bitna. Uvijek se načelno zdravo hranila jer osnove svega pa tako i prehrane idu iz obitelji. Jela je i pancetu, pršut, puretinu… ali nikad hrenovke ili salamu. Roditelji su bili gurmani premda je mama najčešće kuhala dvadesetak klasičnih, tradicionalnih jela. Našlo bi se na jelovniku i žabljih kraka… koji su se Maji jako svidjeli, a to baš i nije tako ‘normalno’ za curicu predškolske dobi. Meso&krumpir kombinacija je koja joj je oduvijek bila – dosadna. Ljubav prema voću i povrću razvila je odlazeći rodbini u Konavle. “Primjetila sam da se prilično nekvalitetno hrane. Uzgajali su puno povrća i voća koje sami nisu konzumirali nego – prodavali. Žene su vrlo brzo nakon poroda postajale pretile, prerano su starile, imale puno zdravstvenih problema…” Bila je sigurna da to tako ne mora biti!

Juha od blitve s kvinojom copy

O veganstvu, vegeterijanstvu, makrobiotici…

Maja zapravo nema bezuvjetnu“etiketu” kad je hrana u pitanju. Njezini recepti jesu veganski, no baza je makrobiotička. Kad bi mogla birati, jela bi samo vegansku hranu, no životni uvjeti to joj ne dopuštaju. Obitelj, posao (stjuardese…). U restoranima najčešće naručuje ribu i povrće, jer… “na žalost, u našim restoranima ne možete pojesti ništa pristojno ako to isključuje meso i krumpir. Riža je na žalost uglavnom bijela, kao i tjestenina, povrće je smrznuto, često bljutavo… Radije uzmem komad kozjeg sira… nešto što je zdravo, pa ‘taman prekršila vegansko pravilo’.“ Jedino ne jede meso od rođenja svoje djevojčice Klare, koja uskoro navršava 16 godina.

Kak su jeli naši stari…

“Istraživanja pokazuju da je industrija mesa najveći krivac za zagađivanje planeta, po nekima zagađuje više nego promet. Ljudi se danas ponašaju ekstremno, bolesni su, priroda se uništava… I zašto bi svaki dan morali jesti meso? Ali isto tako ne moramo ga potpuno izbaciti iz prehrane… Važna je ravnoteža. Općenito u životu pa tako i kada je hrana u pitanju.“

A kako bismo mi trebali…

Zapravo, trebali bismo jesti onako kako su jeli naši preci. Netočna je premisa da su naši stari jeli meso svaki dan. “Trebamo raditi male korake u načinu prehrane. Potruditi se da ne jedemo svaki dan meso, da ga naučimo zamijeniti velikim bogatstvom kvalitetnih namirnica koje nas okružuju, a na koje smo potpuno zaboravili ili ih koristimo na jedan te isti način… Trebalo bi više koristiti nerafinirane namirnice, žitarice i mahunarke, orašaste plodove i sjemenke, sezonsko voće i povrće.“

Smoothiji1

O skupoći, visokim cijenama zdravih namirnica…

Mnogi će reći da je “zdrava hrana” puno skuplja od tzv.“tradicionalne”. No to nije točno. Treba se ponašati racionalno. Maja u dućanima zdrave hrane ne kupuje čokoladu ili kekse ili sir… jer su astronomski skupi. A “pogrickate” ih začas. Tamo nabavlja osnovne namirnice, i na onima koje su bitne i koje dugo traju (superhrana, začini…) ne štedi. “Od kilograma riže tri puta napravim ručak. Za pedesetak kuna dva puta mogu skuhati obrok za cijelu obitelj. Treba se samo racionalno ponašati i znati što i gdje kupiti. Žitarice i mahunarke najčešće nabavljam u DM-u, nešto u Bio&Bio, povrće i voće na placu…”

Smoothiji
palačinke od rižinog brašna copy

O prehrani izvan kuće…

Kada je na poslu (tj. na putu), a to je svako malo, Maja nosi skuhanu rižu, skuhanu kinou, povrće, rajčice, avokado… Kupi voće i povrće pa si napravi salatu. Što se tiče prehrane u našim restoranima, tu nema baš puno riječi hvale. “Na žalost u našim restoranima rijetko se može naći kvalitetna veganska/vegeterijanska ponuda jela. Bila bih jako sretna kad bi se i naša restoranska ponuda više razvijala u tom smjeru …”. Kad se hrani u restoranima, Maja najradije odabire ribu i povrću, sushi, tuna stejk… skoro nikada ništa vegansko.

O budućim planovima i željama…

Najradije bi se posvetila edukaciji, održavanju radionica na temu zdrave hrane. Već drži radionice nekoliko puta godišnje, ima četrdesetak zaljubljenika koji ih vjerno posjećuju. “Većina ljudi koji dolaze na moje radionice su svejedi… no žele naučiti pripremati zdrave obroke. Učim ih kako uključiti sve to mnoštvo zdravih namirnica. Ne jedu sjemenke, mahunarke, žitarice (s kojima btw ne treba pretjerivati), ne znaju na koje se sve načine mogu pripremiti kinou, zob, rižu, amarant, heljdu, slanutak, leću…“ Želja joj je izdati knjigu. Već ima više stotinjak skupljenih recepata.

toasts

O blogu i Instagramu…

Maja se svojim brojkama sljedbenika na Instagramu može uspoređivati s ozbiljnim hrvatskim izdavačima. Rekla bih… mnogi sanjaju brojke koje Maja obara kao iz šale. Maja je svjetska zvijezda, dodajem.

“Još prošle godine u ovo doba imala sam ‘samo’ oko tisuću followera, no iz mjeseca u mjesec brojka je rasla. Sve moje prijateljice širom svijeta koje dijele istu ljubav kao i ja bile su ‘male’, kao i ja (haha). No malo pomalo… međusobno smo povezane, podupiremo se, dijelimo istu ljubav i strast prema tome što volimo. I to ljudi prepoznaju.“

MajaB_Fotor

Recept za uspjeh?

Naravno da je preduvjet da objavljujete lijepe, atraktivne i kvalitetne fotografije, no imati samo to – nije dovoljno. Ljudima se izuzetno sviđaju Majini tekstovi. Jer su motivirajući, inspirativni, potiču na promjene… “Osim što volim kuhanje i fotografiranje, imam očigledno i tu ‘edukativnu’ moć. (Ja bih dodala prosvjetiteljsku, barem kada je moja malenkost u pitanju). Obožavam i uspjevam pozitivno utjecati na druge, trudim se to ne biti agresivna. Najviše me veseli kad mogu dati neki savjet, kad dobijem potvratnu informaciju da sam pomogla u rješavanju nečijeg zdravstvenog problema… ”

Jedan dnevni meni by Maja…

  • Doručak: zasitno

Chia puding (najčešće) s voćem (sezonskim) ili smuti (bogati smuti: unutra je ili heljda ili zob) s dosta začina, supehrane, voća…

  • Ručak: lagano

Kinoa &brokula, riža&brokula, blitva na pari, malo žitarica, salata… Rižini rezanci, integralna tjestenina, heljdini, rižini i pirovi…, rižine rolice u kombinaciji s rižom (wok ili rižota)…

  • Večera: kompleksnija

Guste juhe (juha od cvjetače, batata i mrkve s čilijem, karijem, gusto + prženi slanutak), povrće: mrkva, luk, tikvice, gljive na vok i skuhana riža + salata

Blic pitanja:

  • Najdraži restoran: VaggaMama u Londonu
  • Naj restoran u Zg/Cro:Takenoko, Mundoaka
  • Naj vrsta hrane: azijska, fusion i to Daleki istok. Bliski istok i Indija su prearomatični, pa hrana često ‘gubi’ svoj iskonski okus…
  • 3 najdraža začina: umeboshi, chilli, shoyu…
  • Najdraži desert: kolač od lješnjaka i mrkve…
Kolač od mrkve i lješnjaka4

RECEPT!!! Ekskluzivno za naš blog!!!

Smoothie-MyLittleZagreb

SMOOTHIE MyLittleZagreb

Sastojci:

  • 1 smrznuta banana
  • 1 šalica bademovog ili kokosovog mlijeka
  • 1/4 neprskanog limuna s korom
  • 1 breskva
  • 2 žličice zlatnog lana
  • 1 žličica psyllium ljuskica
  • 1 žličica maca praha (nije obavezno)
  • 1/2 šalice crvenog ribizla ili borovnica
  • 1/2 šalice malina

Postupak:

Izblendajte prvih 7 sastojaka i odlijte polovicu. Dodajte ribizle i izblendajte. Izlijte u čašu. Zatim vratite drugu polovicu u blender i dodajte maline. Ulijte u čašu/teglicu.

*****

Ovo je pravi ljetni osvježavajući smoothie… Smrznuta banana dat će mu gustu kremastu strukturu, a ako stavite i bobice u smrznutom obliku, smoothie će biti kao ledeni sladoledni frape.

Ovo je i zasitan i hranjiv smoothie koji će vas, ne samo osvježiti, nego i opskrbiti bogatstvom nutrijenata i energije za najbolji početak dana. Lan daje bogatstvo omega 3 masnih kiselina, vlakana i lignana koji djeluju protuupalno i anti kancerogeno. I psyllium i lan imaju blagotvorni utjecaj na probavni takt i daju dug osjećaj sitosti. Bobice i ostalo voće opskrbit će vas s pregršt vitamina, minerala i drugih fito tvari, a maca prah uravnotežuje naše hormone te daje vitalnost i podiže energiju.

 

Fotografije: Marija Laća (portret Maje Brekalo), hrana (Maja Brekalo)

Matea By

Nepuna dva mjeseca nakon što je objavljen, četvrti roman Milane Vlaović Glad, rasprodan je te je u tisku drugo izdanje. Činjenica je to koja ne raduje samo autoricu, nego i sve nas koji se posredno ili neposredno bavimo književnošću ili smo samo strastveni zaljubljenici u pisanu riječ. Zašto raduje mene?

Osim što sam Milanin veliki fan, sretna sam što knjiga i kod nas, unatoč nezavidnoj ekonomskoj situaciji, sve više nalazi svoj put do čitatelja. Nesumnjivo je i da smo bili gladni dobrog štiva iz pera domaćih autorica, a da je usitinu tako govori podatak da su Milanin novi roman podjednako pohvalili kritičari kao i čitatelji. Nakon devet godina profesionalnog pisanja i četiri romana, Milana Vlaović afirmirala se kao jedno od najzanimljivijih imena na domaćoj književnoj sceni čiji se romani čitaju u dahu, a novi naslovi očekuju s nestrpljenjem.

S Milanom sam se susrela na prvi dan ljeta. Prošetale smo Zrinjevcem, a nakon što smo odradile oficijalni dio, rashladile smo se u Atriju uz tortu i ćakulu. Pitanja koja sam isprintala za intervju ostala su privremeno u mojoj torbici jer Milana ima tu nevjerojatnu sposobnost (ili profesionalnu deformaciju;) da zapravo puno više voli slušati – i uvijek postaviti prava pitanja. Draga je, topla, nenametljiva, šarmantna, zavodljiva jednako kao i njene rečenice pa vrijeme s njom naprosto proleti, a tema za razgovor ne ponestaje…

_MG_8642 - Copy

Nakon romana Blato, Bomboni od meda, Rašeljka i druge žene, Glad je tvoj četvrti roman. U kojem si trenutku osjetila književnički poziv? Ili je pisanje oduvijek bilo tu, samo su se okolnosti morale posložiti da neupitni talent ispliva na površinu?

Odrasla sam u gradskoj knjižnici u Metkoviću u kojoj je moja majka radila dok sam bila dijete. Prve tri godine me dovodila na posao jer me nije imala kome ostaviti na čuvanje. Sjedila sam tamo isprva u kolicima, a u tom prostoru sam i prohodala. Potom sam krenula u vrtić i svaki dan svraćala majci na posao. Tako sam s tri i pol godine naučila čitati i pisati, a police s knjigama, visoke i pretrpane, bile su čarobni svijet u kojem sam se igrala i skrivala. Na neki način to radim i danas. Mislim da je jasno da su se morale posložiti okolnosti, pa da i sama počnem pisati knjige.

Uz troje djece koja su tada bila još relativno mala, kako si organizirala svoje vrijeme? Postoje li inače neki rituali koje imaš vezano uz pisanje?

Nemam ritual. Mjesecima, ponekad i godinama, traje slaganje priče i pojedinih rečenica, likova u mojoj nutrini. I onda jednog dana sjednem i počnem pisati.

Danas su tvoji sinovi odrasli ljudi od dvadesetak godina, dok ti je kćerkica još u osnovnoj školi. Koje su prednosti ranog, a koje kasnijeg roditeljstva? Postoji li razlika?

Mislim da je djecu najbolje dobiti u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima. Bolje sam se osjećala sama sa sobom kada sam rodila kćer u dobi od 33 godine. Sinove sam rodila u ranim dvadesetima i imala sam fizičku energiju, ali ne i podjednaku unutarnju smirenost i zrelost potrebnu za odgajanje malog ljudskog bića.

_MG_8574 - Copy
Collage_Fotor

Izabela Lozić glavna je junakinja novog romana… I dok je glad koju ona osjeća emocionalne prirode, čega je gladna Milana? Općenito, koje te stvari pokreću?

Kreativni rad. Uzbudljiv je osjećaj raditi na način da nešto osmisliš, pa od ideje nastane opipljiv proizvod. Skladala sam godinama pjesme, pisala stihove i onda poslije rada u studiju, sinergije različitih ljudi i iskustava u ruke ti dođe CD na kojem su tvoje pjesme. Tako je i s romanima, na policama imam knjige koje su živjele u meni, a onda se oživotvorile i utjelovile u stvarnom svijetu.

Izabela proživljava veliku unutarnju promjenu od prvih stranica romana prema njegovom kraju te će je događaji u nekom trenutku navesti da pokaže srednji prst licemjernoj društvenoj sredini koja je okružuje (i zato nam je baš prirasla srcu). Koliko je licemjerje prisutno u sredini u kojoj živimo? Kako se ti nosiš s predrasudama?

Predrasude su nam donekle potrebne, njima se ljudski mozak služi da bi kvalificirao i sortirao zamršeni svijet oko sebe. Imamo potrebu stavljati stvari u određene ladice. Tako je i s predrasudama, one su ladice u koje stavljamo ljude, nacije, profesije, nastavite niz. Kad osvijestimo da ih koristimo u prevelikoj mjeri, potrebno se preispitati. Pisci, redatelji umjetnici, moraju ukazivati na nepravde koje uzrokuju predrasude, na patnju kao konačnu posljedicu predrasuda, koje se premetnu u uvjerenja. Licemjerje je nešto drugo. Ono je obrana od samoga sebe. Dok predrasude upravljamo prema drugima, licemjerje služi da bismo prikrili svoju stvarnu prirodu. Ponekad je ono nužno, a odbaciti ga mogu samo hrabri, jer licemjerno društvo potiče i svoje pripadnike da budu isti.

Roman si posvetila “svim ženama koje su diskriminirane na temelju vjere, boje kože, nacionalnosti, ili samo zato što su žene”. Koliko je položaj žene u društvu i danas, u 21. stoljeću, inferioran u odnosu na muškarce? Osim književnih junakinja, poput Izabele, isto proživljavaju i stvarne žene bez obzira na profesiju kojom se bave. Zašto nas shvaćaju manje ozbiljno?

Zato što mnoge od nas same sebe shvaćaju manje ozbiljno. U našoj je tradiciji da se istinski slavi tek kada se dobije sina, a ne “dite”. Mnoge žene prešutno na to pristaju, dapače, osjećaju se vrijednima tek kada rode sina. Inferiornost proizlazi iz tradicije koja je u našem društvu vrlo jaka i žene je održavaju na životu svojim pristajanjem na ta nepisana pravila. No, nije sve u ruralnome. U književnom svijetu sva je sila muških autora koja o svom djelu ima visoko mišljenje samim tim jer su muškarci, a na književnice gledaju svisoka, zato što su žene, pa njihov rad naprosto ne može biti jednako vrijedan. Često intervjuiram uspješne i sposobne žene, kao što je primjerice Dubravka Vrgoč, pričaju mi o svojim iskustvima u svijetu u kojem se bore. I tada shvatite da nema velike razlike usporedite li zbivanja u ruralnoj sredini i u kazališnom svijetu metropole.

_MG_8779 - Copy

Piše li svaki književnik, bez obzira na temu svojih djela, uvijek zapravo o sebi?

Mislim da tema djela govori o književniku. Izborom teme odaje što ga okupira i o čemu smatra da je važno govoriti. Likovi su samo oruđe kojim se služi.

Da moraš izdvojiti najdraži roman koji si napisala, koji bi to bio i zašto?

Možda bi to bili Bomboni od meda, jer su iziskivali puno rada i istraživanja povijesti prije nego sam počela pisati. Najduže sam živjela i družila se s tim romanom, pa bi mi zbog toga bio za nijansu draži od ostalih. Međutim, Glad je moje istraživanje ljudske psihe, a to područje mi je ipak malo draže od povijesti. Kao što vidite, teško se odlučiti.

Jesi li od onih autora koji imaju redoviti radni ritam, gotovo u smislu radnog vremena?

Kada počnem pisati roman, onda da. Planiram dane tako da moram imati vrijeme u kojem pišem. No, savjet Ante Tomića da je dobro maknuti se na kratko iz svoje sredine da bi se intenzivno pisalo ili dovršilo roman puno mi je pomogao. Kada plaćate negdje boravak da biste pisali, onda uistinu i pišete.

Tvoj je život krenuo nekim drugim putem prije desetak godina – otkrila si književnicu u sebi, razišla se sa suprugom nakon dugogodišnjeg braka, a prije četiri godine upisala si studij integrativne psihoterapije koji si nedavno privela kraju. Je li te bilo frka u tridesetima krenuti ponovo ispočetka?

Nisam doživljavala stvar na na taj način, da sam krenula potpuno ispočetka. Išlo je postupno i zato me nije bilo strah. Blato sam izdala 2007, a Bombone od meda 2011. Nikamo mi se nije žurilo. Knjige ne doživljavam kao proizvode koje moram serijski izbacivati na tržište. I ono što se događalo na privatnom planu nije imalo veze s mojim pisanjem. A psihoterapeutsku edukaciju sam upisala jer sam doznala da mogu. Oduvijek me fascinirala ljudska psiha. Tako da bih svoj put nazvala nizom manje ili više sretnih okolnosti.

Pročitala sam u nekom intervjuu kako si spomenula da četrdesete nisu nove tridesete, kao što ni tridesete nisu nove dvadesete jer bez obzira na tu neku vanjsku formu i izgled, tijelo ipak osjeća promjenu, a i iskustvo nosi svoje… Koje su po tebi najljepše godine u životu ili misliš da najbolje tek dolazi?

Mislila sam da su to kasne tridesete. No, ja sam nekako tiho i bez poteškoća uselila u četrdesete i lijepo se u njima smjestila. Osjećam se komforno, imam prostora i vremena za ono što volim. Rekla sam da osjećam kako imam manje energije. Ne mogu vise izaći do 5 ujutro i sutra se osjećati kao leptirica. No, što ću ja sada do 5 ujutro vani? Omjer psihičke zrelosti i fizičke mladosti u četrdesetima je najbolji. Intervjuirala sam svojedobno Anu Karić i Terezu Kesoviju i obje su, kad sam ih upitala u koju bi se godinu svog života vratile da to mogu, bez razmišljanja ispalile: četrdeset petu. Ne preostaje mi ništa drugo nego da im vjerujem.

Tko ti je najveća podrška u životu, kome se ti obraćaš kad ti je teško ili kad želiš podijeliti neke sretne trenutke?

Postoje tri žene s kojima mogu o svemu. I zahvalna sam im na tome.

Zašto baš psihoterapija? Sjećam se kad smo se zadnji put susrele, taman si započinjala sa studijem… Je li ona (samo) alat pomoću kojega možeš dublje proniknuti u psihu svojih likova ili je i tebi koristila u privatnoj sferi?

Psihoterapija je višestruki benefit. Upoznaš sebe, svoje slabe točke. Shvatiš kako su nastale. Naučiš se nositi sa životnim problemima i prepoznavati odnose koji su zdravi i one koji su patološki, na koje onda možeš staviti točku. Stekneš uvide koje bez tuđe pomoći naprosto ne možeš steći. Nije isto šminkati se crvenim ružem nasumično ili to činiti gledajući se u ogledalu. Meni je moja edukacijska grupa bila ogledalo. I na kraju, postala mi je alat pomoću kojeg sam napisala posljednji roman.

_MG_8800 - Copy

Svojedobno si radila kao novinarka, potom si bila tekstopisac I skladatelj mnogim našim izvođačima (ne znam koliko to šira javnost pamti), danas si književnica, kolumnistica, a odnedavno se profesionalno baviš i psihoterapijom. Koji je profil ljudi koji ti se obraća za pomoć? Je li činjenica da si javna osoba pritom otegotna ili olakotna okolnost?

Profil je različit. No, uglavnom su na psihoterapiju spremniji ići visokoobrazovani ljudi. Činjenica da sam javna osoba je tu samo donekle otegotna okolnost, ukoliko netko ima vrlo jaku predodžbu ili predrasudu o meni. No, uskoro se ta iluzija razbije, jer ako nekoga vidite u novinama ili na televiziji, ne znači da ga stvarno poznajete.

Koliko ljudima danas, u ovo moderno i užurbano vrijeme zapravo treba psihološka pomoć i podrška? Nije li ona postala neophodna, poput hrane i pića? Jesi li sama imala tih iskustava, s druge strane fotelje?

Mislim da su vrlo rijetki ljudi kojima psihološka pomoć, barem u nekoj fazi života, nije bila potrebna. No, postoje mnogi koi negiraju svoje slabosti, ne priznaju ih samima sebi, pa naravno da onda ne misle kako im je potrebna pomoć. Ljudi se potpomažu na različite načine. Prodaja self help literature raste.

Najprije si iz Metkovića došla u Zagreb na studij sa 18 godina, potom si živjela u Padovi, Valenciji, Ateni da bi se 2004. vratila u Zagreb. Koji od spomenutih gradova doživljavaš najviše svojim?

Metković i Zagreb. Ostali gradovi bili su mi drage prolazne stanice.

Što najviše voliš kod Zagreba?

Lokaciju, arhitekturu, čistoću, atmosferu. Obožavam Zagreb.

U tvom novom romanu glavna se junakinja u nekom trenutku iz Zagreba vraća u svoj rodni Grad. Je li u pitanju Metković ili mu univerzalnost u imenu daje mogućnost da to bude bilo koji grad?

Imenom ga nisam željela odrediti do kraja, iako je po opisu putovanja jasno da je riječ o Metkoviću. No, to doista može biti i bilo koji drugi manji grad u Hrvatskoj.

Kako se osjećaš kad dođeš u Metković? Osim obitelji, jesi li u kontaktu i s prijateljima iz djetinjstva? Koliko ti je važno prijateljstvo?

Iznimno mi je važno. Prijatelje biramo, zar ne? Održavam prijateljstva iz osnovne škole, kao i ona nedavno sklopljena.

Da imaš čarobni štapić…Što bi mijenjala – u sebi i oko sebe?

Mijenjala bih naše društvo i poželjela da je Hrvatska uspješnija, bogatija, stabilnija, tolerantnija i pravednija zemlja. Da na njeno čelo dođu doista njeni najbolji ljudi. Na sebi radim stalno, i trudim se biti bolja osoba, u svakom pogledu. No, nikakve prave promjene ne događaju se preko noći niti čarobnim štapićem.

BLIC PITANJA

Naj mjesto u Zagrebu za:

  • šetnju: Zrinjevac, Maksimir, Botanički vrt
  • izlazak: Pepper, Mojo bar, Sedmica, Kolaž
  • ručak s prijateljicom: Fotić, Carpaccio, Dubravkin put
  • opuštanje: Jarun
  • romantiku: Gornji grad

Fotografije: Marija Laća za MLZ

My Little Zagreb By

Lucija Lugomer djevojka je o kojoj u posljednje vrijeme itekako bruje mediji, kako domaći, tako i oni strani. Ona je, naime, prvi hrvatski plus size model, a kako se razvijala njena karijera, kada je (i još važnije – kako) odlučila prihvatiti vlastito tijelo i svoje naoko nedostatke pretvoriti u svoje prednosti i zaštitni znak, otkrila nam je u intervjuu.

Ova 23-godišnja Zagrepčanka rođena je Osijeku, no u Zagreb se doselila sa samo tri godine, a sebe opisuje kao komunikativnu, emocionalnu i nasmijanu curu koja se bavi pomaganjem životinjama, rado eksperimentira u kuhinji, a nedavno je promijenila adresu i počela živjeti s dečkom. Bez obzira na dosadašnje velike uspjehe u modnom svijetu (snimala je za talijanski Vogue te potpisala ugovor s elitnom pariškom modnom agencijom), ostala je i dalje susretljiva, jednostavna i skromna što je čini vrlo ugodnom sugovornicom. 😉

Lucija nam je otkrila i koja mjesta u gradu doživljava kao svoje omiljena te koji su joj planovi za budućnost. You go girl!

IMG_5827

Ajmo ispočetka… Za neupućene, kako se u modelingu uopće definira pojam “plus size modela”?

 Svatko taj pojam definira na svoj način no moja definicija bi bila: ‘Plus size’ je model većeg konfekcijskog broja, s izraženim oblinama koje nosi u potpunosti ponosno te želi drugima biti primjer kako sebe u potpunosti prihvatiti onakvima kakvi jesmo. U cijeloj je priči vrlo bitno još nekoliko faktora – osobnost, vokabular i ženstvenost.

Tvoja modna karijera traje tek nešto više od godinu dana, a brojni su uspjesi iza tebe. Kako je ukratko izgledao tvoj put u svijetu modelinga?

Nažalost, nitko u Hrvatskoj nije toliko zainteresiran za ovu vrstu modelinga zbog čega je, paradoksalno, svijet pokazao puno veći interes za mene. Svoj put u cijeloj priči dugujem prvenstveno sebi te svim dobrim ljudima i mojim prijateljima koji su mi pružili podršku. Kao što sam spomenula, bitnim faktorom smatram osobnost i iskrenost zbog čega se i sama najbolje povezujem s ljudima koji iskreno pričaju svoju priču i cijeli njezin tijek. Započela sam u agenciji za statiste no tamo sam naišla na neprofesionalnost te sam se tek nakon toga iskustva javila jednoj modnoj agenciji. Ni ona se nije pokazala najboljim rješenjem, no barem su mi pružili priliku te me u svojoj bazi predstavili kao novo lice. Preko te agencije nisam odradila nijedan posao, no mediji su me relativno rano otkrili, a i sama sam na svojoj stranici na društvenim mrežama prikupila preko 16 000 pratitelja. Sada sam pripadnica pariške agencije i krećem u – svijet.

IMG_5825

Pročitala sam u nekom intervjuu da si izjavila da si kao školarka imala komplekse zbog vlastitog izgleda i tijela koje ne odgovara nametnutim “idealnim” proporcijama. Kad se i kako tvoj stav o samoj sebi promijenio?

Imala sam komplekse u osnovnoj školi isključivo radi djece koja su me zadirkivala i nikako me nisu prihvaćala jer sam bila odraslija od njih. U životu su me interesirale druge stvari. Nisam se nikako dobro osjećala i sjećam se dan-danas da sam u školu dolazila sa strahom, bojeći se hoće li tko šričati sa mnom i sjediti pored mene za užinom. Sjećam se tog perioda kao jako ružnog te tek danas, kad pričam o tome, shvaćam koliko sam bila istraumatizirana, a da to nisam ni znala. Stvari su se, srećom, promijenile u srednjoj. Ja sam se promijenila, počela sam se puno više dotjerivati, no i dalje to nije bilo – to. Danas su baš ti ljudi iz prošlosti prvi koji me zovu na kave, baš kako nam roditelji govore da će biti. Moja je majka umrla kad sam imala 11 godina i to je razdoblje gubitka identiteta za mene. Puno dugujem mom ocu – on me naučio komunicirati, prihvaćati vlastitu različitost, vodio me na prve manikure… Tješio me kad bih iz škole dolazila uplakana i nesretna. Moja je mama bila primjer ljepote, ženstvenosti, držanja i dostojanstva. Danas sam zahvalna da sam imala prilike učiti po takvom modelu i sada sam ja ta koja to širim s velikim ponosom na druge žene.

Lucija1

Koliki su mediji krivci u nametanju te iskvarene i uniformirane definicije ljepote i kako to utječe na mlade djevojke?

Mediji su samo nusprodukt onoga što smo mi odlučili. 90-60-90? Mediji su ljudi. Mi ih stvaramo i dajemo im život. Mlade djevojke danas više niti ne razumiju istinsko značenje ljepote. Izgled je postao sve, nažalost. Žao mi je zbog njih da nisu od malih nogu naučene koliko je važno voljeti sebe i brinuti o sebi. Kada sebe volimo, to nema potrebe govoriti naglas, to se jednostavno vidi! A onda takve ljude i privlačimo sebi. Smatram da su u životu zaista najbitnije male stvari.

Imaš li kakvu poruku za naše mlade čitateljice? Što, po tebi, čini ženu lijepom?

Ljepota je sve ono što živi u nama. Sve što bismo voljeli, sve u čemu se možemo zamisliti, ali se previše bojimo. Ljepota je imati mirnu savjest, dobro srce, znati se ustati i kada padnemo. Ljepota je kada se znamo nasmijati samome sebi, kad smo spremni sreću dijeliti s drugima. Prihvatiti sebe i nije najlakša stvar na svijetu, ali svi to doživljavamo kad-tad!

Boriš li se još uvijek s predrasudama? 

Borim li se s predrasudama? Bih li bila tu gdje jesam da se ne borim? 😉 Predrasuda će uvijek biti, samo ja sam spremnija od svih predrasuda zajedno.

Lucija

Nedavno si snimala i za talijanski Vogue. Koliko ti, u tom smislu, znači svojevrsno priznanje vrha modne elite?

Puno mi znači, naravno. Trebalo mi je tri dana da dođem sebi. Ali kada danas razgovaram o tom intervjuu, razmišljam o tome da ću jednog dana djeci moći pričati o tome za što se njihova mama borila i sigurna sam da će biti ponosni. Ja se osobno ne zadovoljavam time, sada tek želim još i više jer znam da mogu. Ako sam uspjela u Vogueu za koji se modeli trude godinama, a mene su osobno zvali na intervju, pitam se – gdje mi je kraj? :)

U medijima je odjeknula i vijest da si potpisala ekskluzivni ugovor s pariškom modnom agencijom Baker Model Managment, koja je do sada angažirala samo američke modele. Znači li to da uskoro mijenjaš adresu?

Ne znači. Zasad moj put uključuje London, a nakon toga ću znati puno više o svemu. Pariz je predivna modna prijestolnica i mislim da bolju odluku nisam mogla donijeti.

12993506_986801438062585_2835499825273393869_n
12963492_986801404729255_7251278609059238102_n

Iako plus size, itekako brineš o svom izgledu, prehrani, tjelovježbi… Koji su tvoji beauty rituali?

Pijem puuuno tekućine, redovito uklanjam šminku s lice te odlazim u teretanu. Važna mi je urednost i čistoća, lijepi i uredni nokti, čista kosa…Tada osjećam da mi je dovoljna samo haljinica i crveni ruž pa makar i ostala kući.

Kako se opuštaš u slobodnim trenucima?

Šetnjama, odlascima u prirodu, bavljenjem sa psima, sunčanjem, fotografiranjem, šminkanjem… Jutarnji doručak uz cvrkut ptica, držanje za ruku s dragim, gašenje mobitela i smijanje do kasno u noć s prijateljima.

Gdje se vidiš za deset godina?

Vidim se kao majku dvoje djece, u sretnom braku, ispunjenom ljubavi i razumijevanjem. Vidim se ženom koja pomaže drugima i koja je vrlo uspješna u tome što radi. Vidim se čovjekom. I osobom koja još uvijek zna što je sreća u malim stvarima. To istinski želim samoj sebi.

BLIC PITANJA

S obzirom da u Zagrebu živi već dvadeset godina, nismo mogli s Lucijom ne popričati i o našem gradu i svemu što joj on znači…

MOJE NAJ:

  • Mjesto za šetnju: Maksimirska šuma
  • Mjesto za izlazak: Zagrebačka kazališta i kina i Johann Franck
  • Mjesto na koje bih izvela dečka: Gornji grad ljeti, na koncert na otvorenom
  • U tri riječi Zagreb bih opisala kaoDivan, užurban i veliki domaćin
Diana By

Zadnjih nekoliko godina, zahvaljujući brojnim kulinarskim emisijama, kuhanje se vratilo u modu, a vrhunski kuhari postali su superzvijezde. Jedna mlada zvijezda u nastajanju je i Marko Josipović, koji sa samo 16 godina već piše za neke poznate hrvatske portale, vodi svoj food blog, a kad ga spomenete u zagrebačkim slastičarskim krugovima dobijete komentar: O pa znamo mi za Marka, on je zbilja potencijal. S Markom smo razgovarali jedne ne tako sunčane subote jer nas je zanimalo otkud ljubav prema pripremanju kolača.

MarkoBakes_10_1

“Oduvijek sam doma pomagao u pripremi božićnih kolača, a jednom me prilikom mama naučila raditi biskvit po bakinom receptu. Nakon toga sam počeo eksperimentirati, naravno uz pomoć videa na YouTubeu i gledanja emisija na 24kitchen jer još uvijek nemam dovoljno znanja da sam izmišljam recepte. No polako u svaki recept dodam nešto svoje“, skromno nam kaže ovaj zagrebački gimnazijalac dok sjedimo na kavi i kolačima u slastičarnici Cup&Cake, koja je inače i jedna od njegovih omiljenih slastičarnica.

MarkoBakes25

Zanimalo nas je i što najviše voli raditi i tko ima napornu dužnost degustiranja svih tih silnih kolača. “Najviše volim raditi torte, no to mi oduzme puno vremena. Torta koju sam radio za svoj rođendan, koja ja izgledala poput američkih palačinki, a iznutra je bila čokoladna, uzela mi je pet do šest sati, što je puno, kad vas sljedećeg dana čekaju školske obaveze. Volim raditi i cupcakes jer su jednostavni i dobro izgledaju na slikama“, kaže.

Collage_Fotor
Kolaci2

Marko ima i svoj Instagram profil, @marko_bakes, a sve fotke koje su gore sam je aranžirao i fotografirao. “Uvijek tražim inspiraciju kako napraviti nešto. Ako tražim inspiraciju za recepte, prvo se konzultiram s Marthom Stewart, a uzor mi je i Donal Skehan. Inspiraciju za fotke tražim na društvenim mrežama, poput Pinteresta i Instagrama“, kaže Marko, kojeg su i u školi (X. gimnaziji Ivan Supek) počeli zvati marko_bakes. Kolače degustiraju obitelj i frendovi, kojima često napravi i tortu za rođendan. Kad ne peče, Marko izvršava školske obaveze, ide na dramsku u ZKM ili se druži s frendovima, kao i svaki drugi tinejdžer. Želja mu je i dalje se usavršavati, a jednog dana, tko zna, možda upiše i neku kulinarsku akademiju u nekoj od svjetskih slastičarskih metropola. Mi mu želimo da mu se želja ostvari 😀

Kolaci1

Fotografije Marka Josipovića: MARIJA LAĆA

Fotografije kolača: Marko Josipović

Matea By

Nikad nisam išla za onom kako je žena ženi vuk. Naprosto, nemam takav setting u glavi. Možda su zato i moje prijateljice redovito mahom lijepe, pametne, obrazovane, uspješne – bez obzira pao njihov životni odabir na majčinstvo, karijeru ili balansiranje između jednog i drugog. Možda sam Alisa u Zemlji čudesa, možda me život jednom demantira (nadam se da neće), no iskreno vjerujem u girl-power.

Jedino što me fascinira više od mojih prijateljica, uspješnih i posloženih u ranim tridestima, su curke koje su svoj životni i karijerni put utabale već s dvadeset i kojom. Jedna je od njih i Irma Zovak, osnivačica zanimljivog cvjećarskog koncepta Bloom, djevojka koja se s 23 upustila u poduzetničku avanturu i – zaplivala u njoj kao riba u vodi.

S Irmom sam prošetala preuređenim Botaničkim vrtom (jer gdje najbolje pričati o cvijeću nego među cvijećem), dan je bio topao, sunčan i divan, a tema za razgovor nije nedostajalo. Ups, dio našeg čavrljanja ovog je puta zabilježen i kamerom. 😉

Što te inspririalo da pokreneš Bloom?

Razmišljala sam na koji način ponuditi cvjetne aranžmane javnosti u jednom drugačijem ruhu. Tu se rodila ideja o cvijeću u kutiji, a nešto kasnije i ideja o prostoru za osobne poruke. Inspirirala me glazba, ljubav, umjetnost, emocije i ljepota prirode. Ukratko, sve što nam svima svakodnevno uljepšava život.

Ipak, spomenula si da je put od ideje do realizacije zapravo trajao relativno dugo.

Od ideje do realizacije prošlo je godinu i pol. U početku mi je bilo iznimno teško skupiti hrabrost i jednostavno se prepustiti. Također, trebalo mi je dosta vremena da sve lude ideje posložim u glavi. Kada sam se napokon odlučila upustiti u sve, pojavilo se dosta prepreka koje sam s vremenom uspjela savladati. Danas sam čak i zahvalna zbog svih tih negativnih iskustava jer smatram da su me samo ojačala.

Bloom
Collage_Fotor

Koliko je teško danas voditi vlastiti biznis?

Voditi svoj biznis nije uvijek bajno, ali nije niti teško ukoliko imaš pozitivan stav. Svaki početak je težak, ali istovremeno je i nevjerojatno uzbudljiv. Mislim da se u mom slučaju stvari dodatno kompliciraju obzirom da je moj sinčić i dalje sa mnom doma, ali smatram da se sve može kad se hoće.

Spomenula si kako si većinu suradnji ostvarila kroz neke privatne odnose, prijateljstva… Tko ti je, osim obitelji, najviše pomogao?

Imam nevjerojatnu sreću da sam okružena ljudima koji su mi iznimno pomogli i bez kojih ovo sve ne bi bilo moguće. Kada sam krenula, pomoć je počela pristizati sa svih strana tako da sam ostvarila suradnje u dosta segmenata. Logo, dizajn, web, fotografije, snimke, suradnje, promocije, svakodnevna pomoć u vođenju posla ukoliko sam ograničena vremenski, to su sve stvari u kojima sam uvijek mogla računati na druge. Većina “pomagača” bili su moji prijatelji puno prije Blooma, ali neki su to postali i naknadno, nakon što je Bloom već krenuo s poslovanjem.

To zvuči ohrabrujuće, posebno za mlade ljude koji možda imaju ideje, ali ih je frka realizacije…

Mislim da je ovo tema o kojoj se ne priča dovoljno, a iznimno je pozitivna i ohrabrujuća za nekoga tko razmišlja o svom poslu. Nevjerojatno je koliko si mladi ljudi pomažu međusobno i koliko smo tu jedni za druge. Imam dojam da u većim gradovima i razvijenijim zemljama to nije toliko izraženo kao u Hrvatskoj.

Bloomsever_

Odnedavno si pokrenula i zajednički projekt s Robertom Severom, dizajnerom kojeg ne treba posebno predstavljati. Koliko ti znači ta suradnja? 

Trebam li reći koliko mi znači? Sever je već petnaest godina u svom poslu u kojem je iznimno uspješan pa ipak se odlučio za suradnju sa mnom koja sam još jako mlada i tek u početku. Mislim da je to izvrsno i za mene je to bilo veliko i pozitivno iznenađenje. Iznimno sam ponosna na ovu suradnju i nadam se da ću i ja jednog dana moći biti u poziciji da pomažem ljudima koji tek počinju i razvijaju se.

Planovi za Bloomdućnost? 😉

Želja i snova za budućnost ima mnogo, ali prvenstveno bih voljela dobiti priliku pokazati kako bi Bloom izgledao kada nije u kutiji. Djelomično sam tu priliku sama i kreirala našom malom foto-pričom povodom Uskrsa, ali svakako se nadam da to nije bio posljednji put. Volim ispunjavati svoje snove kako nailaze da slučajno ne bi izblijedjeli.

ZG BLIC – Zagreb volim zbog…

  • MJESTAObožavam park Ribnjak, s obzirom da sam tamo odrasla i prošla sve faze od pelena do tinejdžerskih godina, a u njemu sam između ostalog upoznala svog supruga. Osim Ribnjaka, volim Muzej Grada Zagreba , Zoološki vrt te park u Dalmatinskoj.
  • LJUDI – Najviše ga volim zbog ljudi. Iako imamo naviku isticati loše strane života u Zagrebu, ja se uvijek fokusiram na one pozitivne. Osim ljudi, sviđa mi se osjećaj sigurnosti i to što je grad dovoljno velik da bude zanimljiv, a opet dovoljno malen da nam je sve blizu.
  • INSPIRACIJE – Inspiraciju najviše crpim šetajući se s bebačem po gradu tako da, u principu, cijeli Zagreb mi je izvor inspiracije.

Foto: Petra Stojanović

Video: Promo video produkcija

Zahvaljujemo Optici Optotim na ustupljenim sunčanim naočalama za snimanje ovog priloga.

Dunja Plazonja By

Yuya Matsuo mladi je japanski te, još važnije, svjetski putnik. Život i znatiželja nagnali su ga da izađe iz svoje zone ugode, napusti rodni Tokyo i stabilan posao te krene na putovanja po svijetu, zasad mahom po Europi. Mnogo je putovao po Balkanu, svidjela mu se Hrvatska te se zasada često iznova vraća u Hrvatsku i obilazi hrvatske gradove. Sva svoja putovanja bilježi svojim fotoaparatom te nastoji dokumentirati gradove koje posjećuje, ljude i život u njima. Uhvatili smo Yuyu na kavi u Zagrebu da ga pitamo kako mu se sviđa Zagreb, ljudi u Hrvatskoj i može li se zamisliti kao stanovnik Zagreba.

Reci nam nešto sebi…

Istražujem svijet zadnjih 8 godina. Živio sam u SAD-u 5 godina, a od 2013. živim u Europi. Do sada sam posjetio 21 zemlju u Europi. Volim putovati i boraviti u jednom gradu tijekom dužeg vremenskog perioda kako bih naučio nešto više o tom gradu, njegovom stilu života i ljudima.

Putuješ po cijelom svijetu. Kako si započeo svoja putovanja i što ih je motiviralo?

Prije no što sam počeo putovati živio sam u Budimpešti skoro 2 godine. Nakon toga htio sam još ostati u Europi pa sam počeo s Hrvatskom i samo sam nastavio dalje. Sada je već prošla godina dana od kada putujem.

Što je za tebe „dom“ i možeš li „dom“ zamisliti u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu?

Mislim da pokušavam pronaći dom dok putujem, a Hrvatska je jako blizu onome što bi „dom“ mogao biti. U Zagrebu se može jako lijepo živjeti. Pruža sve potrebno za svakodnevni život, a i moguć je stambeni kandidat na duže staze.

Yuya_Dunja

Definira li te tvoja žudnja za putovanjem („wanderlust“) kao osobu? Je li teško živjeti „iz kofera“ toliko dugo?

Nisam siguran, ali život izvan Japana zadnjih 8 godina me s vremenom naviknuo na asimiliranje svakoj okolini. Sviđa mi se to što nemam previše stvari uz sebe. Slobodniji sam i pokretniji.

Što ti se najviše sviđa u Zagrebu?

Uvijek se nešto zanimljivo događa, pogotovo oko trga. Mnogo je jedinistvenih muzeja i toliko je zelenih površina! Što više vremena provodim po gradu, to više pronalazim nešto novo i zanimljivo.

Yuya, Lidija i Matea
Dunja i Yuya

Kakvima ti se čine ljudi u Hrvatskoj?

Ljudi u Hrvatskoj su jako ljubazni i srdačni. Čini mi se da nastoje uživati u životu. Sviđa mi se to što vrlo otvoreno pokazuju ljubav i ponos prema svojoj zemlji, a to ne viđate često u drugim zemljama.

Razgovarajmo sada malo o tvojim fotografijama. Kada si se počeo zanimati za fotografiranje i kako se taj interes kod tebe razvijao?

Kada sam posjetio Split grad me jako inspirirao te sam odlučio naučiti više o fotografiji kako bih zabilježio ljepotu toga grada.

Yuya u akciji

Jesi li odmah imao određenu predodžbu o svom stilu ili se on razvijao s vremenom?

Počeo sam slikajući brdo fotografija bez ikakve svijesti o povijesti fotografije, poznatim fotografima ili tehničkim stranama fotografiranja. Imao sam određenu predodžbu o stilu u početku, ali sam naknadno i učenjem razvijao i rafinirao svoj stil.

Što tvoje fotografiranje čeka u budućnosti? Na što se želiš dodatno usredotočiti na svojim fotografijama?

Ne želim se ograničiti na samo jedan fotografski žanr. Želio bih isprobati puno toga. Nedavno sam počeo fotografirati interijere pa dodatno učim o prostoru i kompoziciji. Puno je toga za probati – portreti, događaji… Mnogo učim i stječem sve više iskustva i to mi omogućuje da budem dovoljno samopouzdan da i naplatim za svoje fotografiranje.

Misliš li da je dodatno „manipuliranje“ ili uređivanje fotografije dobro ili loše?

Mislim da to nije svedivo na dobro ili loše. To je dio fotografiranja. Manipulacija se zbiva onog trena kada „okinete“ fotografiju jer ste izabrali što želite na fotografiji. Naknadna manipulacija i post-processing je produžetak onoga što ste htjeli rekreirati na svojoj fotografiji.

Što želiš pokazati svojim fotografijama? Kakav dojam želiš da ostavljaju na gledatelju?

Želim pokazati ono pozitivno, a ne tužno ili depresivno, ljepotu onoga što sam vidio.

Yuya i Lidija2

Za kraj reci nam znaš li išta reći na hrvatskom jeziku? Koja ti je omiljena hrvatska hrana ili piće?

Haha…  sviđaju mi se gulaš i morska hrana. Jako volim začine u hrvatskom kulinarstvu!

Yuya nudi snimanja interijera, arhitekture i portreta te prava za svoje fotografije s putovanja. Otvoren je za suradnju.

Njegove fotografije možete pratiti na Instagram stranici @esejapan i na Facebook stranici Yuya Matsuo (EseJapan). Sve ostale informacije na web stranici: www.yuyamatsuo.com

Hvala, Yuya!

Iz Yuyine galerije fotografija Zagreba

Fotografije: Dunja Plazonja i Lidija Šeatović